Ako Vojislav Stanimirović doista pozdravlja ispriku i žaljenje Borisa Tadića za zločine počinjene u Vukovaru, kao što je kao predsjednik SDSS-a izjavio u intervjuu za Politiku, onda teško da je i njemu samome jasno čemu je trebala poslužiti opaska da su iz vukovarske bolnice odvođeni i hrvatski vojnici prerušeni u pacijente. A i osvrtanje na to tko je počeo rat u Vukovaru katastrofalna je politička izjava, i to u međunarodnim okvirima.
Rat između Hrvatske i Srbije nije završen povijesnim istupom Tadića na Ovčari jer Hrvati i Srbi iznova žive u miru u najmanju ruku još od mirne reintegracije Podunavlja. Većina zato što je ljudskom biću rat sve samo ne normalno stanje, pa i oni koji nisu preboljeli bolne osobne tragedije, ako ništa drugo, žive zato jer se živjeti mora, a ekstremisti, s koje god strane bili, pod prisilom zakona i odavno reafirmiranog zdravog razuma na Balkanu po pitanju rata, politički su stjerani na marginu ili čak i preko nje.
Dočekali smo, znači, vrijeme u kojem se nakon izjava poput one Stanimirovićeve o “rasvjetljavanju istine koliko je bilo stvarnih bolesnika, a koliko vojnika” odvedenih iz vukovarske bolnice automatski postavlja pitanje na koji to način Stanimirović, pobogu, smatra da bi takvo što promijenilo karakter ubojstva ili mrcvarenja makar jedne jedine osobe koja je nenaoružana stradala pri okupaciji grada.
Stanimirović je u intervjuu imao još jednu nevjerojatnu opasku. Činjenicu da su Ivo Josipović i Jadranka Kosor primili delegaciju Srba čiji su najdraži ubijeni i prije napada na grad proglasio je značajnom za utvrđivanje kako je počeo rat u Vukovaru. Na tom mjestu čovjek dolazi u napast da se gorko nasmije prisjećajući se stanovitog trenutka iz filma “Ničija zemlja” i svađe oko toga “tko je u stvari počeo rat”.
No, dok se Bošnjaku i Srbinu iz filma može štošta oprostiti u nadrealnoj situaciji u kojoj su se našli, Stanimirović kao da ni danas nije svjestan da onima koji su vodili onu vojsku i one paravojne jedinice u pohodu na Vukovar zaštita srpskih civila te 1991. nije bila na kraj pameti – na isti način na koji se Miloševiću u Beogradu, u njegovim ratnim i političkim planovima, živo fućkalo za sudbinu ijednog hrvatskog Srbina.
Osim boli preživjelih vukovarskih stradalnika, koja će još godinama postojati neovisno o tome tko što od političara govorio, Stanimirović izjavama za Politiku nije pomogao ni predsjedniku Srbije. Koliko god je isticao da pozdravlja Tadićevu ispriku i koliko god da je rješavanje sudbina i nestalih hrvatskih Srba, a ne samo Hrvata, nužno za ozdravljanje ovdašnjih naroda, zar Stanimirović doista misli da se sve one političke snage koje su Tadića u Srbiji razapele zbog izleta u Vukovar neće naposljetku referirati isključivo na izjave predsjednika SDSS-a (stranke iz hrvatske vladajuće koalicije) o vukovarskoj bolnici i argumentiranja “kako je počeo rat u Vukovaru”? Srećom, pa ni politika ne može sasvim zamijeniti stvaran život, u kojem već danas stasaju neki novi klinci koji će se Vukovara sjećati više s pijetetom, a manje s traumama generacija svojih roditelja, baka i djedova.
niste se vi odbranili,vukovar je pao,ako se ne secas,u oktobru,da ste se predali svega toga ne bi bilo,sad opet gradite vukovar,da bi ga mi rusili,sve dok konacno ne bude gde mu je mesto,u srbiji....