Na današnji dan prije 35 godina, 8. svibnja 1991. godine, Hajduk je pobjedom nad Crvenom zvezdom u Beogradu 1:0 (pogodak Bokšića) osvojio svoj posljednji trofej u Jugoslaviji, Kup maršala Tita. Bio je to posljednji Kup u kojemu su se natjecali klubovi iz svih republika i pokrajina bivše države, i stoga ima osobitu težinu i važnost za splitski klub.
Hajduk je toga dana u Beogradu na terenu stadiona JNA imao trinaestoricu junaka, a osobito herojstvo bio je nastup tada 27-godišnjega Mostarca Milija Hadžiabdića, koji je šest dana prije finala doživio nezamislivu tragediju: u prometnoj nesreći poginula mu je 10-mjesečna kćerkica Romana.
Mili Hadžiabdić, danas 62-godišnjak, iznimno ljubazan, topao i ugodan sugovornik, živi u gradu Hildenu, nedaleko od Düsseldorfa. Rado je pristao na razgovor, koliko god tema bila teška, ali, kako kaže: "Drago mi je pričati o tome, samo da sve izađe iz mene...".
– Svakakvim sam se poslovima bavio u protekla tri desetljeća, po raznim firmama, a sada se, onako pomalo, bavim nogometnim menadžerstvom. Trener nikada nisam bio, tim poslom bavio se moj brat, legendarni nogometaš Veleža Džemal, koji sada živi u Blagaju blizu Mostaru. Ima 72 godine. Tamo žive bivši nogometaši, Bajević, Marić, moj brat..., neka elita nekadašnja – počeo je svoju priču Hadžiabdić, koji je od veljače 1990. do svibnja 1991. skupio 77 nastupa za Hajduk i postigao tri pogotka.
Spletom okolnosti, Hajduk mu je bio zadnji klub u karijeri. Kaže kako ima emociju prema Hajduku iako njihov odnos nije uvijek bio idealan.
– U rujnu 1990. godine imao ponudu Swansea Citya, i tamo sam otišao na probu te poveo sa sobom Dragoga Setinova. Mi smo tamo u probnoj utakmici zadovoljili. Ali, tada se sve poremetilo u Hajduku, došli su novi ljudi na čelo kluba, a s njima i Buljan i Rožić. Ja sam imao fiksnu odštetu od 60 tisuća njemačkih maraka, a onda je Buljan tražio 250 tisuća maraka i zbog toga je propao moj transfer – prisjeća se Hadžiabdić.
U finalu Kupa 1991. godine odigrali ste posljednju utakmicu za Hajduk?
– U toj utakmici bio sam jedini igrač na terenu koji je pri intoniranju jugoslavenske himne "Hej, Slaveni" bio stavio ruku na srce. Nijedan drugi igrač Hajduka, ni Crvene zvezde nije to učinio. I onda je došao nalog od predsjednika države, Tuđmana, da se mene makne iz Hajduka. Ja to znam sigurno, to je živa istina! Odigrao sam to finale i nakon njega bio sam odstranjen iz momčadi. Pozvao me na razgovor pokojni Stanko Poklepović, bili su prisutni Katalinić i pokojni Mijač, te mi kazao: "Oprosti, Mili, ti si dobar čovjek, ti si super igrač, meni je žao, ali moraš otići iz Hajduka." Tada sam pozvao i trenera i upravu u svlačionicu, te sam im pred igračima, čije su oči bile pune suza, održao emotivan govor. Meni je to bilo izuzetno teško, jer su mi to odradili sve iza leđa.
Ni trener Josip Skoblar, koji je osvojio Kup, nije ostao u Hajduku dulje od vas?
– Oni su bili smijenili trenera Skoblara odmah poslije utakmice u Beogradu. Ja imam svoju teoriju o tome. Smatram i danas da je Hajduk morao izgubiti tu utakmicu od Crvene zvezde. Znate li zašto? Da smo i izgubili, mi bismo kao finalisti Kupa bili plasirani u Europu i svakako bismo skinuli jednu godinu europske suspenzije. Vjerojatno je zbog toga Skoblaru bilo rečeno da ne stavlja u igru neke igrače, na primjer ja nisam bio u planu uopće da igram. Meni je Skoblar došao na pokop kćeri u Mostar i tada mi je kazao: 'Mili, danas je subota, imaš nedjelju da razmisliš, ti mi trebaš u finalu Kupa, treba mi tvoj karakter, tvoja hrabrost, s tobom nećemo izgubiti utakmicu'. To su meni bile velike riječi! Tako sam ja u ponedjeljak u 6 ujutro krenuo iz Mostara, te u 9 sati u Splitu bio na treningu. U srijedu sam nastupio u finalu – prisjeća se Hadžiabdić i pojašnjava:
– Hajduk je tada svakome igraču trebao isplatiti velike premije za osvajanje Kupa, među ostalim ja sam odigrao pet utakmica, uključujući i finale, i isplatili su mi sve, nekih 8-9 tisuća njemačkih maraka. To je tada bio veliki novac – jedan auto, 'Zastavu', mogli ste kupiti za 8000 DEM. A da smo izgubili, ne bi bilo ni premija. Zato ja mislim da upravi Hajduka nije bilo u interesu da Hajduk osvoji Kup! Samo taj razlog može biti za Skoblarovu smjenu. Pa koji bi to klub smijenio trenera koji je osvojio Kup, i to tako značajan Kup! Ratno je stanje, a ti osvajaš Kup usred Beograda! Nigdje logike nema, osim novca. Ali, da znate nešto: u meni i sada ima ljubavi prema Hajduku, kao i prema mome Veležu!
I sada dolazimo do najtežega trenutka u životu Milija Hadžiabdića, tragedije koja je obilježila živote njega i supruge Selvire.
– Moja kći Romana poginula je s deset mjeseci. Nakon nje supruga i ja dobili smo sina, dali smo mu ime Romano, imamo i kćer Iman Aminu. Supruga je tih dana, oko 1. svibnja, bila s majkom i bratom u Čapljini, budući da su oni odande porijeklom, iz mjesta Višići. Oni su se u vraćali automobilom iz Čapljine, vozio je njezin brat, bilo je kišno vrijeme, i kod mjesta Buna, kod tzv. okuke smrti, kod koje je već bilo poginulo dosta ljudi, iz smjera Mostara naišao je brzinom 120-140 km na sat jedan naš susjed iz Mostara, s trudnom suprugom u autu. On je, zaobilazeći autobus, frontalno udario svojim Volvom u našu Ladu. Taj čovjek nije stradao, nije ni njegova supruga – hvala Bogu, ali on je isključivi krivac za pogibiju moje kćeri, a ni dana zbog toga nije proveo u zatvoru. Znate, da je on bio udario u autobus, taj bi autobus pun putnika završio u provaliji! Iskreno, bio sam toliko gnjevan zbog toga da sam ga želio ubiti! Vijest o nesreći zatekla me u Stobreču, gdje sam bio sa Setinovom na janjetini. Moji su me dobili na telefon, ne znam ni ja kako, ali mi nisu htjeli reći što se točno dogodilo; kažu: "Mili, bila je nesreća, bilo bi dobro da dođeš." Znao sam odmah da je nešto strašno. I ja sjednem u auto i krenem za Mostar, a kako je bio 1. maj, popio sam bio jednu rakiju i jedno pivo. Kad se sada sjetim, mogao sam i ja poginuti u Imotskom, kamion mi je bio zapriječio cestu, a ja vozio 160 na sat! Jedva sam živu glavu izvukao. Moja je supruga bila ozlijeđena u toj nesreći, udarila je glavom i završila je u bolnici. Ja sam u subotu kćer pokopao, a supruga nije ni znala da nam je dijete umrlo. Ma ne dao Bog nikome takvu tragediju!
Kako ste uopće smogli snage igrati utakmicu u Beogradu četiri dana nakon djetetovoga sprovoda?
– Bilo mi je teško, jer ne samo da sam doživio smrt djeteta, nego je tih dana sve bilo protiv nogometa. Ali, tako dobijete taj neki inat, naboj, ne znam kako bih vam to opisao. Kada dođe utakmica, preplavi te adrenalin i na sve zaboraviš. Okolnosti su bile teške, moraš i želiš po svaku cijenu pobijediti, a vidiš da tamo nema naših navijača. Sve je to utjecalo na nas, da 'krvarimo' na terenu za tu pobjedu. I mi smo pobijedili najjaču momčad Europe!
Utakmica sa Crvenom zvezdom bila je na rubu incidenta?
– Pokoj duši Siniši Mihajloviću, ali ja sam na terenu bio molio suca Adema Fazlagića, s kojim sam bio dobar i kojemu sam nakon utakmice poklonio svoj dres, da ga isključi iz igre! I njega, i Štimca! Jer to što su oni govorili jedan drugome na terenu, to je bilo zastrašujuće! Pogotovo Mihajlović, koji je izgledao kao da želi ubiti Štimca – zaključio je svoju emotivnu ispovijest Mili Hadžiabdić.
Za Hajduk su 8. svibnja 1991. u Beogradu protiv Crvene zvezde igrali: Mihačić, Hadžiabdić, Kovač (od 72. Osibov), Štimac, Setinov, Bilić, Kozniku (od 78. Jeličić), Miše, Bokšić, Vučević, Jarni.
Otvori KEKS Pay
