Među mnoštvom novinara koji prate hrvatsku nogometnu reprezentaciju u njezinu baznom kampu u Alexandriji našao se i jedan sportski novinar iz Bolivije s dugogodišnjom argentinskom poveznicom. Diego von Vacano bio je vrlo susretljiv u našem upoznavanju u Episkopalnoj srednjoj školi, gdje treniraju vatreni. Rođen u Boliviji, Vacano je izvještavao s deset svjetskih prvenstava, a potom i mnogih izdanja Lige prvaka, Copa Americe i Copa Libertadoresa, a doktorirao je politologiju na kultnom sveučilištu Princeton.
Nogomet kao subkultura
Koliko dugo se bavite nogometnim novinarstvom i koja vam je najvažnija priča ili događaj koji ste pokrivali?
– Jedna od najčudesnijih stvari koje sam doživio u sportskom novinarstvu bilo je Svjetsko prvenstvo u Italiji 1990. Tada sam i počeo izvještavati o nogometu. Ima nekoliko razloga zbog kojih mi je to Svjetsko prvenstvo ostalo u posebnom sjećanju. Prvi je što sam imao priliku uživo gledati Diega Armanda Maradonu, i to dok je još uvijek igrao na vrlo visokoj razini. Nije bio na razini svojega izdanja iz 1986., ali je i dalje bio izniman igrač. Bio je fantastičan vođa, a po vještini ga se može usporediti jedino s Peléom, iako ga nikada nisam gledao uživo. Smatram da su njih dvojica najbolji nogometaši u povijesti. Drugi razlog zašto mi je Svjetsko prvenstvo 1990. ostalo u pamćenju jest reprezentacija Jugoslavije, koja je imala iznimnu momčad sa sjajnim igračima poput Prosinečkog, Stojkovića i Mihajlovića. Na kraju su ispali od Argentine nakon izvođenja jedanaesteraca. To su mi drage uspomene s početka karijere, kada sam imao dvadesetak godina. Nakon toga počeo sam redovito izvještavati sa Svjetskih prvenstava i pratio sam svako od 1990. godine do danas.
Kakva je nogometna kultura u SAD-u? Raste li zaista ili nogomet i dalje ima status manje relevantnih sportova?
– SAD doista nema razvijenu nogometnu kulturu, iako je Svjetsko prvenstvo 1994. godine imalo važnu ulogu u stvaranju većeg interesa za sport. Nogomet je ondje i dalje u određenoj mjeri supkultura te nije dio mainstreama na način na koji je to u većini nogometnih zemalja. Postoje ipak razvijene navijačke zajednice, poput one u Chicagu, gdje su snažno prisutne poljska i istočnoeuropska dijaspora, ili u Washingtonu, gdje je izražena bolivijska zajednica. Ipak, općenito gledano, nogomet nije u potpunosti integriran u američku sportsku kulturu. Nogomet zahtijeva strpljenje, taktičko razumijevanje i kontinuitet učenja vještine, a to se razlikuje od dominantnih sportskih obrazaca u SAD-u.
Kakvo je vaše mišljenje o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji tijekom njezine povijesti?
– Hrvatski nogomet iznimno je kvalitetan. Riječ je o vrlo maloj državi, pa je doista fascinantno što je postigla. Hrvatska je pritom i najuspješnija reprezentacija među zemljama bivše Jugoslavije. Mi u Južnoj Americi posebno poštujemo nogomet s prostora bivše Jugoslavije, jer su ondje već desetljećima prisutni tehnički nadareni igrači, pa taj nogomet zauzima posebno mjesto u našem poimanju igre. Često ga više cijenimo nego nogomet Njemačke ili Engleske. Zato se nameće pitanje: kako je moguće da tako mala nacija može igrati nogomet tako visoke razine?
Rekli ste mi u jednom od prethodnih razgovora da ste jednom bili u Hrvatskoj 1990. Kakve su vaše uspomene na to?
– Bio sam u Zagrebu jer sam za vrijeme SP-a bio smješten u Trstu. Na slobodan dan otišao sam u Zagreb s kolegom Tamašem iz Mađarske. Baš sam bio oduševljen. Moja majka je nedavno bila na odmoru u Hrvatskoj i provela dva tjedna putujući cijelom državom. Jako sam ljubomoran na nju. Jedva čekam posjetiti Hrvatsku, a pogotovo obalu u Dalmaciji.
Budući da ste jako blisko povezani s Argentinom, kako biste usporedili hrvatsku i argentinsku reprezentaciju? Ne samo u smislu nogometne kvalitete, već i u smislu ponašanja i mentaliteta.
– Hrvatska i Argentina u nogometu imaju sličan mentalitet. Dok su posljednjih godina Brazilci, čini se, postali donekle robotični u svom pristupu, argentinski nogometaši i dalje zadržavaju onaj "ulični" duh igre. To se vidi u igračima poput Otamendija i Romera, u toj izraženoj strasti na terenu. Sličan takav mentalitet ima i Hrvatska. Volio bih da je Hrvatska osvojila Svjetsko prvenstvo 2018. u Rusiji, jer je po mom dojmu bila bolja momčad od Francuske. U tom kontekstu, rekao bih da su tri najveće priče reprezentativnog nogometa u posljednjih 20 do 30 godina pad Brazila, uspon Hrvatske i uspon Francuske. Igranje nogometa na ulici i snažan osjećaj pripadnosti i ljubavi prema državi ključni su faktori koji oblikuju takve momčadi, a to imaju i Hrvatska i Argentina.
Jednostavno pitanje; Messi ili Maradona?
– Imam 56 godina. Odrastao sam gledajući čaroliju koju je stvarao Maradona, a Messija pratim već dvadesetak godina. Smatram da su tehnički podjednako potkovani, no Maradona je imao onu dodatnu dozu fantazije i čarolije u svojoj igri. Razina kreativnosti kod njega bila je izraženija. Dok je Messi igrač koji vrhunsku tehniku dosljedno pretvara u učinkovitost, Maradona je bio onaj koji je neprestano pokušavao učiniti nešto drukčije, nešto neočekivano.
Japan će iznenaditi
Kako vidite odvijanje ovog Svjetskog prvenstva?
– Mislim da će se u finalu susresti Argentina i Španjolska, ali da će Španjolska pobijediti. Hrvatska će biti pri samom vrhu, a pozitivno iznenađenje će biti Japan. Što se tiče reprezentacija poput Njemačke i Engleske, smatram da neće toliko dobro proći.
Što je za vas najbolje, a što najlošije ako govorimo o nogometnom novinarstvu u 2026. godini?
– U devedesetima je nogometno novinarstvo bilo znatno slobodnije i kaotičnije. Do igrača se dolazilo puno lakše, a često se događalo da im jednostavno slučajno pristupite i napravite intervju. Danas je sve mnogo kontroliranije. Tako sam i ja jednom u prostorijama stadiona naletio na Maradonu i uspio ga intervjuirati. Problem je što je pažnja publike sve kraća, što smanjuje strpljenje potrebno da bi se nogomet doista razumio i cijenio. Time se gubi dubina u analizi igre. Za mlade novinare važno je da zadrže onaj stari štih i spontanost – zaključio je Diego von Vacano.
Otvori KEKS Pay
