Naslovnica Showbiz Zvijezde

Željko Vukmirica tvrdi da je tek kopija svoje nadarene majke

Često ga, priznaje, zamijene s Dankom Ljuštinom ili Edom Vujićem. Vukmirica volim te situacije, uživa u tom lažnom identitetu kad ga zamjene pa se ponaša baš kao Danko Ljuština ili Edo Vujić i priča s ljudima kao oni. To ga zabavlja.
29. travnja 2012. u 11:00 1 komentara 1504 prikaza
Zeljko Vukmirica

Jedan od najiskusnijih i najomiljenijih zagrebačkih glumaca Željko Vukmirica danas se smije kad se prisjeti djetinjstva.

– Bio sam bolestan i vezan za krevet. Dok su se druga djeca igrala u dvorištu, ja sam ih gledao kroz prozor. Tu sam otkrio važnost znanja, zaludio se knjigama i stripovima. Pročitao sam cijelog Winnetoua pod poplunom sa svjetiljkom – govori.

Rado govori o majci, ratnom djetetu bez djetinjstva, jako lijepoj ženi.

– Bila je u El Shattu, istom logoru u kojemu je bio i Ranko Marinković. Radila je kao čistačica, a onako lijepu, svi su je htjeli pipnuti. Čim bi uplakana došla kući, pokojni brat i ja smo znali da slijedi show. Mama je kao obrambeni mehanizam koristila glavni šekspirijanski štos - tko bi joj se zamjerio, toga bi odglumila. Jedva smo čekali da dođe nabrijana. Prvo bi se rasplakala, a onda ga imitirala i ispričala nam sve što se dogodilo. Kućno kazalište. Nadarena mama, branila se, a i danas se brani glumom. Ja sam njezina kopija – govori.

Da i sam ima majčin dar, shvatio je rano. U školi je po visini bio drugi odozdola. Tako malen, sitan, svima je služio da mu u prolazu opale čvrgu. Kad je shvatio koliko je snažna mamina gluma, i sam je počeo raditi nešto slično:

– Izvrsno sam imitirao crnce, Raya Charlesa i “I Don’t Need No Doctor”. Vrlo znakovita pjesma za boležljivo dijete. Značajna mi je bila i Janis Joplin. Mogao sam jako visoko otpjevati njezin “Summertime”.

O prvom susretu s profesorima na Akademiji pisao je u monodrami “Povijest moje gluposti”. Mnogi su se prepoznali, neki i naljutili.

– Ta je monodrama napisana u trenutku kad sam shvatio da ista ekipa drži konce u rukama i ne dopušta slobodu govora, nastupanja. Kažu - može, izvoli, govori što hoćeš, ali ne možeš naći pozornicu gdje ćeš to govoriti. Predstavu koja je odigrana više od tisuću puta ne igram u svom gradu jer isti ljudi koji su žarili i palili onda, to rade i danas. U Francuskoj bih dobio orden časti predsjednika Republike jer oni smatraju da je sve što se igra više od 500 puta od državnog interesa. Takve ljude smatraju vrijednima pa oni dobiju doživotnu apanažu od 15 tisuća franaka. Kod nas Pero Kvrgić sa 84 godine mora igrati od nemila do nedraga, država se ne sjeti nagraditi ga ni s 15 tisuća kuna mjesečne apanaže – priča Vukmirica.

Za “Povijest moje gluposti” dobio je jugoslavensku nagradu i nikom nije palo na pamet da mu ponudi angažman. Niti da ga zovu u projekt. Za drugu monodramu, “Mr. Single”, koja govori o posljedicama prve, dakle o usamljenosti, dobio je nagradu struke u RH, i ništa. I onda je, kaže, postao vuk samotnjak, prihvatio je sudbinu takvu kakva jest. Ni tada mu nitko nije ponudio angažman.

Nekoliko godina nakon što je diplomirao, želeći upisati poslijediplomski studij iz dramaturgije, uputio se u Pariz. No kad je došao na Sorbonnu predati papire, rekli su da našu akademiju priznaju kao pola njihove.

– Trebao sam položiti dvije godine razlike, a glavni mi je problem bio jezik. U 33. godini otišao sam onamo ne znajući francuski jezik. U početku sam u Parizu nosio građevinski materijal, a poslije razvozio tek napisane knjige na recenzije. Tako sam upoznao pariške intelektualce. Bio sam prisiljen komunicirati na francuskom pa sam ga svladao za godinu dana. Poučavala me profesorica francuskog jezika svaki dan po tri sata, a za nju sam morao zaraditi. Uz to sam doma imao ženu i dvoje djece. Vratio sam se nakon tri godine jer financijski više nisam mogao izdržati – priča.

Kad je Ivica Boban morala mirovati u trudnoći, zamjenjivao ju je na Akademiji u Osijeku, na katedri za scenski pokret. Iza njega je veliko pedagoško iskustvo, a današnji ga studenti vole.

– Jedna mi je studentica, nakon što je završila, rekla: “Profesore, strašno je to što su nam govorili o vama. Sada mi je jasno i zašto, jer zapravo se boje te vaše posvećenosti pedagogiji”.

Uvijek je nesebično prenosio znanje jer bi mu, kaže, bilo krivo da propadne. Svašta je, dodaje, radio u životu; imao je filmsku tvrtku, iza njega je 300 sati autorskog TV programa, bio je i kreativni direktor u međunarodnoj marketinškoj tvrtki. Puno je i često radio na scenarijima za različite evente pa su ga pozvali da napiše scenarij za “TopStars” . Trenutačno s nestrpljenjem očekuje svibanj i TV premijeru “Krleže na jazz” za koju je napisao glazbu.

– Prvi put sam napisao glazbu za “Balade Petrice Kerempuha” za Teatar ITD, i to za kontrabas, harmoniku i gitaru kao prigorsku glazbu. Prije šest godina napravio sam predstavu “Petritza und Millitargrenzemusik”. Ustanovio sam, naime, da je Petrica prije svega urbani, a ne seljački junak u što su ga političari htjeli pretvoriti. On je gradsko urbano spadalo, po profesiji stand up komičar. Predstava je snimljena uživo na Radio-Sljemenu, a istovremeno i za HRT – govori Vukmirica.

  • mare0801:

    majke ti,jadan li i neshvaćen ovaj naš cijenjeni umjetnik.Suza mi suzu stiže.