Prošli tjedan u kina je stigao film “Nosferatu” redatelja Roberta Eggersa. Je li nam trebao još jedan film o vampiru čiju smo priču pročitali i na ekranu vidjeli nebrojeno mnogo puta? Izgleda da jest. Film je već zaradio 100 milijuna dolara diljem svijeta, a pohvale sa svih strana ne staju. Ljudima se svidjela estetika, snimateljski rad, pa čak i glumci – iako je moglo biti upravo suprotno s obzirom na to da glavnu žensku ulogu glumi Lily-Rose Depp, glumica koja je tek na početku karijere, a u životopisu već ima jedan golemi promašaj, seriju “The Idol”, koju je pokopala i publika i kritika. Ipak, svi se slažu da je Lily jedna od najsvjetlijih točaka ovog filma, dala je sve od sebe za ulogu Ellen Hutter.
Gladno čudovište
Morala je mijenjati naglasak, radila je s koreografom kako bi izvela impresivne konvulzije u scenama u kojima je trebala biti opsjednuta te je briljirala kao prestrašena žena koja otkriva svoju mračnu seksualnu stranu u viktorijansko doba. Osim Lily u filmu se istaknuo, naravno, i Bill Skarsgard koji tumači grofa Orloka, čudovište i glavnog negativca. Da bi čudovište oživjelo na ekranu, Skarsgard je potpuno promijenio glas, a dnevno je provodio čak šest sati u stolcu za šminkanje jer je svaki dio njegova tijela trebao biti zamaskiran. Genijalan je i Nicholas Hoult, čiju jezu i strah publika doslovno može osjetiti u kostima. Robert Eggers i u ovom je filmu iskoristio talent Willema Dafoea, i to u ulozi prof. Albina Eberharta von Franza. Naime, Dafoe je glumio u njegovim filmovima “The Lighthouse” i “The Northman”, a redatelj mu je ponudio i uloge u sljedeća dva koja planira snimiti. Kako smo rekli, priča o Nosferatuu nije nešto novo. Ekranizirana je više puta. Ali Eggersova vizija pokušala je unijeti novi život u priču, a čini se i prikazati vampire kao strašne predatore i čisto zlo, što zapravo godinama nismo vidjeli – već smo ih doživljavali kao moguće seksualne objekte zbog filmova kao što je “Twilight” te serija poput “True Blood” i “Buffy, ubojica vampira”, ali i kao komične likove, kakvi su bili u seriji “Kad padne mrak”. No film neće biti strašan svima, pogotovo zato što svakodnevno gledamo mnogo strašnije naslove u medijima, a strah je i subjektivan, pa dok se netko boji žabljih mutanata, drugima je najveći strah scena iz “Hostela” u kojem lik bespomoćnom i vezanom čovjeku prereže Ahilovu tetivu. Orlok nije Art the Clown iz filma “Terrifier”, demon iz druge dimenzije koji kolje ljude na perverzne načine, već klasični vampir koji ima nadnaravne moći i krv pije da bi preživio. No bez obzira na to kako ga je Eggers zamislio, još postoji ona trunka sumnje da i bezosjećajno, gladno čudovište ima u sebi neku trunku ljudskosti jer svi smo nekada doživjeli opsesiju u ljubavnoj vezi, toliku da smo bili spremni napraviti svakakve gluposti za drugu osobu, za ljubav te osobe, što ne možemo vidjeti u zlikovcima kao što su spomenuti Art The Clown ili Michael Myers iz “Halloweena”. Nije to, naučit ćemo nekad kasnije (neki možda i nikad), naravno, prava ljubav, čista kao u romantičnim filmovima, već želja za posjedovanjem druge osobe, privlačnost zbog ovih ili onih razloga, kao što je Drakula u originalnom romanu Brama Stokera zapravo htio posjedovati Minu. Minu je htio posjedovati i Bela Lugosi, a ozbiljan ljubavni moment vidjeli smo 1992. godine, u adaptaciji Francisa Forda Coppole te nam negdje u podsvijesti uvijek ostaje baš ta adaptacija i zato nam je teško Drakulu doživjeti kao neromantičan lik i nešto superjezivo.
No odvojimo se sada malo od Drakule, koliko god se to činilo nemoguće jer s obzirom na to da je ovaj vampir bio u više od 200 filmova, jednostavno bi bilo teško sve razraditi na ovako malo prostora i fokusirajmo se na Nosferatua. Nosferatu je adaptacija adaptacije. Prvi film snimljen je prije više od 100 godina. Nijemi film F. W. Murnaua iz današnje je perspektive naivan, ali i dalje relativno utjecajan jer malotko može reći da ga ne prođe jeza kada vidi ispruženu ruku i dugačke nokte masku glumca Maxa Schrecka u sjeni na stubištu. Film nije bio bez kontroverzi jer je bio ilegalna adaptacija romana o Drakuli, a kada je Stokerova sirota udovica Florence, kojoj je jedina zarada bila nekoliko stotina dolara godišnje zbog prava na roman, čula da se u Njemačkoj gleda film prema romanu njezina muža (što je čak i pisalo u uvodu u film), odmah je krenula u sudsku bitku. Naime, kompanija koja je adaptirala “Drakulu” nije se previše htjela baviti pravima, pa su samo malo izmijenili neke likove, godinu radnje i London u fiktivni Wisbourg nadajući se da će to biti dovoljno i da ih zbog toga nitko neće pravno goniti. Naravno, prevarili su se i nakon sedam godina borbe odluka suda bila je da se sve kopije Nosferatua moraju uništiti. Ali kako su kopije filma već obišle svijet, to je bilo nemoguće učiniti. Idući film u kojem se pojavio Nosferatu bio je još jedan njemački uradak, “Nosferatu The Vampyre” Wernera Herzoga. Film je snimljen na njemačkom i engleskom jeziku, mnogi tvrde da je verzija na njemačkom jeziku bolja, no nedavno smo gledali onu na engleskom, koja je dostupna na YouTubeu (svi filmovi o Nosferatuu osim najnovijega trenutačno su dostupni na YouTubeu). U filmu Nosferatua glumi Klaus Kinski, slavni njemački glumac poznat po svojoj teškoj naravi.
VIDEO Vruće fotke! Pogledajte kako se Lidija Bačić mijenjala tijekom godina i neka njena najseksi izdanja
Na sastancima je bio dobar kao bubica, no čim bi napravio prvi korak na setu, Kinski je počeo raditi probleme, započinjao svađe, sijao neslogu i stvarno nije bio timski igrač. No ujedno je bio i Herzogov najbolji prijatelj, s kojim je napravio pet filmova, a o tome govori i u svom dokumentarcu “My Best Friend”. Kada je snimao svoj prvi film “Aguirre, the Wrath of God” (1973.) Klaus je prijetio da će otići sa seta, a Werner mu je rekao da će ga ubiti ako to učini. – Lokalci su došli do mene i ponudili mi da ga ubiju, trebao mi je za još nekoliko scena pa sam ih odbio, uvijek sam žalio što sam izgubio tu priliku – rekao je u dokumentarcu.
Takva veza, čak i prijateljska, jasno pokazuje zašto i Nosferatua ili grofa Orloka vidimo ne samo kao zvijer već i kao nekoga tko ima zrnce ljudskosti. Ako ti netko zadaje toliko problema kao šefu, najlakša je opcija dati toj osobi otkaz, svi lifestyle gurui savjetuju nam da odbacimo svoje toksične prijatelje, a u nekim ekstremnim slučajevima ljudi iz svog života izbacuju i vlastite roditelje. Nosferatu jest taj toksičan prijatelj, problematičan ljubavnik i nije čudno da ga je Kinski tako dobro portretirao. Taj vampir u ovoj adaptaciji nije bio ekstremno strašan, više muškarac u egzistencijalnoj krizi koji je smisao vječnog života pokušao pronaći uz Lucy (Mina, Ellen...), ženu svojeg posrednika za nekretnine u koju se zaljubio. Kao i obično, kako bi došao do nje, prvo je morao srediti njena supruga, a da bi je nagovorio da bude s njim, pobio je i pola sela kugom. Razumljivo? Nije, ali samoća je ubojica, a grof je godinama sam u dvorcu bez sluga, njemu ima smisla. Film je prekrasno snimljen, priroda u magli je magična, a cijeli uradak prožet je nekom poetskom melankolijom više nego pravom jezom. Jedina zbilja jeziva scena događa se pred kraj filma kada se Lucy sprema za spavanje i u ogledalu vidi samo sjenu čudovišta i čuje njegove korake, sve dok se on, ovdje grof Drakula ne pokaže. Depresivan, zaljubljeni Drakula, koji ne može shvatiti zašto ga Lucy ne želi, bez obzira na to što joj može osigurati vječan život i sve što joj srce može poželjeti.
Tako ga je zamislio Herzog, a mnogi smatraju da je u taj lik utkao sebe i svoja razmišljanja. Nakon ove melankolične verzije izašla je jedna malo lakša. Riječ je o filmu “Shadow of the Vampire” iz 2000. godine. U tom filmu radnja se vrti oko snimanja filma “Nosferatu” i glasine da je Max Schreck zapravo vampir u stvarnom životu. Schrecka glumi Willem Dafoe, a Murnaua John Malkovich. Malkovich je genijalan kao redatelj koji bi sve napravio da snimi film, manipulativan je kao da je netom prije pročitao “Vladara” Niccole Machiavellija. Glavnu glumicu Gretu Schroeder (Catherine McCormack) hrani drogom kako bi bila što submisivnija, dok “teškog” Maxa hrani malim životinjama i krvlju te obećanjem da će Greta biti njegova samo ako bude dobar i ne pojede cijeli tim dok on ne snimi film. Max ga, naravno, ne sluša, sve do kraja, tijekom snimanja njegove smrti, kada napokon u svojim kandžama ima ženu koju gorko želi posjedovati, obljubiti, iscijediti, štoviše toliko je želi, da ne odustaje čak i kada vidi da je izašlo Sunce, koje će ga ubiti, baš kao i u Murnauovoj verziji – koja je zapravo izvor suvremenog mita da vampire ubija Sunčeva svjetlost. Još jedan je to film u kojem je glavna motivacija Nosferatua da nešto napravi ljubav, opsesija i želja za posjedovanjem.
Fatalna ljubav
Ta verzija nije direktno romantična kao Coppolin “Drakula” iz 1992., a potpuno je različita od onoga što je Eggers htio prikazati svojim filmom. No teško je zaključiti da je to uspio. Ne, jezivi Orlok koji se raspada nije nešto što želimo zamisliti kao ljubavnog partnera, ali kako Ellen u filmu kaže, bila je toliko osamljena da je molila da bilo tko odgovori na njen poziv. Nije bila zaljubljena u Orloka, njihova veza nije ljubavna ni romantična, štoviše ona je heroina ovog filma koja se kada zapravo otkrije pravu ljubav, žrtvuje za nju, kao i u svakoj drugoj adaptaciji, ali Orlok ili Drakula ne može tu biti samo neko čisto zlo, koje je iz zabave preplovilo gomile kilometara u lijesu prepunom štakora. Teško je njegov motiv vidjeti tako kako ga je redatelj htio prikazati, nekog strašnog vampira iz noćnih mora, jer logika nalaže da netko ili nešto tko ima takve supermoći može otići u bilo koju drugu zemlju i piti krv ondašnjih stanovnika. Ne, Orlok je onaj bivši dečko koji ti se šest mjeseci nakon što si našla drugog javlja u ponoć na telefon i pita te: “Što sad radiš?” Idući dan ti možda i dolazi zvoniti na vrata, a tjedan dana poslije plače jer želi provesti još samo jednu noć s tobom i prijeti ubojstvom sadašnjeg ljubavnika. Može biti prva ljubav, može biti sedma, ali uvijek postoji jedan takav u životu svake žene i zato će se mnoge žene, ako dovoljno zagrebu po površini, moći prepoznati u liku Ellen. Upravo zbog toga “Nosferatu” je u ovom smislu bezvremenska priča. Dovoljno je jeziva i bez strašne maske. Ako ne vjerujete, pitajte mamu ili prijateljicu.
VIDEO Glazbeni kritičar Hrvoje Horvat o Dori: Izbor pjesama izazvat će više intriga od političkih izbora