Kao pjevač i glavni autor grupe Whiskeytown, prvoborac alternativnog countryja dvijetisućitih, Ryan Adams nametnuo se kao možda najperspektivniji autor svoje generacije.
Ryan Adams, kojeg nikako ne treba miješati s Bryanom Adamsom, prvi je album "Heartbreaker" objavio 2000. godine. Adams je nedavno objavio nanovo snimljenu verziju svog prvog albuma, dovodeći do usporedbe s Taylor Swift, koja je to učinila s većinom starih izdanja kako bi, zbog spora s nekadašnjom diskografskom kućom, postala vlasnica snimki. Iako su mnogi pomislili da je sličan razlog imao i Ryan Adams - čiji je "novi" "Heartbreaker" presložen i redoslijedom pjesama drugačiji od izvornika - on nije imao takav problem, ali je za ovakav potez nedvojbeno bio inspiriran od Swiftove.
FOTO Najmoćnija hrvatska odvjetnica prava je ikona stila: Obožava Chanel, YSL i prati modne trendove
Naime, prije deset godina, još 2015., Ryan Adams snimio je obradu cijelog prvog albuma Taylor Swift "1989" koji je reinterpretirao kao rock album s ozbiljnijim tonom. Swift je surađivala s Adamsom na projektu, a razgovarali su i o zajedničkom pisanju pjesama i radili na jednoj neobjavljenoj snimci. Sve to događalo se pet godina prije negoli je Swiftova u vrijeme pandemije objavila dva kantautorska albuma "Folklore" i "Evermore" na kojima je autorski surađivala s članom The Nationala Aaronom Dessnerom i producentom Jackom Antonoffom.
Tek ta dva albuma mogla su biti nešto na tragu prosedea Adamsa, ali on je pet godina ranije shvatio potencijal Swiftove i pronašao nešto zanimljivo u njenom prvom country-pop albumu. Još zanimljivije, njegova verzija "1989", osim što je dobila pozitivne kritike, debitirala je jedno mjesto više od originalnog albuma na američkoj Billboardovoj 200 ljestvici najprodavanijih albuma. S druge strane, nije nemoguće da je i kasnija pandemijska autorska promjena putanje Swiftove bila inspirirana prethodnim susretima s Ryanom Adamsom, jer su zajedno radili na neobjavljenoj pjesmi u Adamsovom studiju. Kasnije su zajedno sudjelovali u razgovoru objavljenom u časopisu GQ, gdje su raspravljali o umijeću pisanja pjesama i o tome kako različite interpretacije mogu promijeniti značenje pjesme.
Ta značenja kod nas su često pobrkana. Vijest da je Adams objavio album s obradama pjesama s albuma "1989" ekstremno popularne i uspješne američke pop zvijezde Taylor Swift, kod nas je tada prošla prilično nezapaženo, osim u rubrikama recenzija rock kritičara. Sve bi naizgled bilo skroz uobičajeno, jer Adams je jedan od ponajboljih rock autora unatrag 25 godina. No, kada bi istu situaciju prenijeli na domaće tržište, bilo bi to otprilike kao da je Goran Bare, senzibilitetom sličan Ryanu Adamsu, ili neki drugi cijenjeni domaći rock kantautor objavio album sa svojim verzijama hitova Severine a da ga pritom ne razapnu na križ kao u videospotu Majki "Teške boje". Ali, za pretpostaviti je da bi bilo teških boja i teških riječi oko takvog izbora za "prepjeve".
To bi, pretpostavljam, svima bilo prilično šokantno i izazvalo salve rasprava i osporavanja. Jer, tko je ta Severina, ili Jelena Rozga, ili netko treći s pop scene – mada su svojim pozicijama slične statusu Taylor Swift u Americi – da neki ozbiljni rock autor vidi nešto u njihovim pjesmama? Naslušali smo se i kod nas obrada pjesama raznih izvođača, ali još nismo dobili neku ovakvu, šokantnu i neočekivanu zbirku koja bi nam potvrdila, ili opovrgla, da li živimo u glazbenoj demokraciji ili diktaturi?
Kod nas u popularnoj srednjoj struji rocka etablirane izvođače često dočekuju optužbe o "prodaji", "izdaji", jer tko je popularan taj je i sumnjiv, osim ako nam baš nije po volji pa ćemo ga braniti. Vani uopće nije tako, nitko nije kriv ako "prodaje", a nije bilo niti problema s Ryan Adamsovom odlukom da prepjeva pjesme Taylor Swift. Iako se u slučaju Swiftove tada radilo o "običnoj" pop zvijezdi, zabavnoglazbenoj čak, atraktivnoj plavuši čije pjesme i izravni seksepil a prvi pogled djeluju kao konfekcija.
Ali nije tako, jer, kao i kod nas, mogućnost da netko obradi i promijeni smisao nekim pjesmama uvijek će vas podsjetiti na okrutnu i istinitu činjenicu; dobra pjesma (tehnički), bez obzira da li bila popularni hit koji pjevaju sva djeca u dvorištu, još uvijek je dobra pjesma, ma koliko se netko zgražao oko toga, jer je u suprotnom masovna publika ne bi niti zapamtila, a kamoli djeca koja baš i ne pamte ono što im se ne sviđa. Mehanizam je uvijek sličan; jedno je "upaliti mozak" i razmisliti o nečemu što nam se sviđa ili ne sviđa, a sasvim drugo činjenica da poskrivećki lupate nogom ispod stola ili znadete neki banalni tekst kojeg ste čuli previše puta na radiju.
Dobro napravljena pjesma, makar bila i izravni hit, može nam se ne sviđati, ali ne znači da nije dobro napravljena, mada je to mnogima teško priznati. Ljudi zaboravljaju da se veliki dio uspjeha neke pjesme krije upravo u interpretaciji, baš u tome da toj pjevačici ili pjevaču vjerujete, jer će nečije drugačije čitanje od naizglednog govna napraviti dobru pitu, ili će od neke izvorno vrhunske pjesme napraviti zvukom nešto sasvim drugačije. Sjetimo se "Downtown Train" Toma Waitsa u izvedbi Roda Stewarta, i recite bi li postala klasik da nije Waitsova originala?
No, ljudi na to radije zaboravljaju i pljuju po nečijem repertoaru - ponekad, naravno, s razlogom, ali tu je već potrebno stručno uho - ne shvaćajući da zapravo niti ne slušaju pjesmu nego ih nervira "taj i taj", dok bi ista pjesma kod nekog njima omiljenog pjevača prošla bez "hejtova". Upravo je to napravio Ryan Adams, a tko bi se kod nas od renomiranih autora usudio napraviti nešto slično, da ga ne razapnu na križ?
Dakako da i kod nas znamo za šokantno dobre obrade, ali se ipak radilo o srodnim dušama koje su imale nešto zajedničko ili željele izraziti počast uzoru. Kod tama o popularnosti uvijek se sjetim anegdote koju je pričao Arsen Dedić, kad mu je mama kao mladom pjevaču govorila da bude kao Mišo - naravno, Kovač - odrastao u istoj šibenskoj ulici, jer je "Mišo popularniji". Upravo ta popularnost ono je što kod nas ljude muči, jer čim si popularan automatski si sumnjiv.
Da se slučajno ne bi krivo razumjeli, dakako da nije problem u kvalitetnoj alternativi ili jednako kvalitetnom mainstreamu, problem je u percepciji ljudi kad brkaju kruške i jabuke i ne shvaćaju da nije bitan žanr nego kvaliteta onoga što netko nudi, bio masovno popularna zvijezda ili opskurni autor. Stoga je Ryan Adams hrabro pomiješao američke kruške i jabuke, dok naše hrvatske i estradne najčešće ostaju razdvojene i uvijek na puškometu protivnika.
To neargumentirano rastezanje kriterija i činjenica da se kod nas svi razumiju u glazbu, sport i politiku često dovodi do rovovske borbe u kojoj je svatko u pravu i svatko može nekome skresati u brk da je "mrzla juha", ako ne i nešto gore, a to gore je obično "ljigava pop zvijezda" koju voli masovna publika.
FOTO Emotivne scene! Počelo okupljanje obožavatelja Halida Bešlića, od glazbenika će se oprostiti pjesmom
Prokletstvo uspjeha kod nas je vjerojatno najgore što ti se može dogoditi. Svjedoci smo toga još od pojave Bijelog dugmeta kad su im pravovjerni rokeri prigovarali "komercijalizaciju", dok su oni filozofirali i davili publiku s monotonim gitarskim solažama jer nisu znali napisati dobru pjesmu. Iako možda mislite da nije tako, slično je i danas, i postaje potpuno šokantno kad neki glazbeni kritičar napiše nešto pozitivno za, recimo, Tončija Huljića. Druga crta bojišnice kod nas je tzv. "urbana" glazba, zapravo nepostojeća kategorija, koja bi trebala biti hoh odgovor na sav taj "seljakluk" koji vlada oko nas. No, pritom zaboravljamo da je časno biti seljak, dok je najgore biti "seljačina" i pretvarati se da si nešto što nisi. U trenutku dok globalizirani i povezani svijet cijeni više nego ikada tuđe lokalne posebnosti, neku tvoju karakterističnu vrijednost, prepisivati tuđe recepte i odricati se svog identiteta, pa i glazbenog, mogu samo snobovi.
Upravo na tom terenu "urbanog" postoje najveći nesporazumi, jer se najčešće radi o provincijalnom prepisivanju inozemnih glazbenih recepata na kraju kojega dobivamo čitav niz glazbenika koji sviraju beznačajni soul bez duše i rhythm and blues bez ritma i bluza, ali su "urbani", mada nikome ništa ne znače. Kao i u prethodnom primjeru alternative i "prodanih duša" iz tržišno uspješne kategorije glazbenika, problem nije u žanru, već u stvarnoj vrijednosti onoga što netko radi.
U svijetu, gdje se oko glazbe okreću veliki novci i gdje se radi tržišno, takve davne priče više nikoga ne zanimaju, dok su publika i mediji daleko iskusniji i oprezniji u proizvoljnim diskvalifikacijama. Drugim riječima, nitko nikome ne gleda u tanjur i ne osporava njegov uspjeh, mada i ne volio to što netko radi. Jer bi se već sutra mogao iznenaditi, kao u slučaju karijere Taylor Swift.
Otvori KEKS Pay
