Velesajamski govor predsjednika Mesića, u kojem je lako prepoznati autorski rukopis njegova gospodarskog savjetnika mr. Dubravka Radoševića, nije, doduše, ponudio nijedan odgovor na pitanje tipa “Što da se radi?”, ali je barem dramatično upozorio na ključni problem našega društva: problem alarmantnog zaduživanja hrvatskog naroda, gospodarstva i države.
U knjizi “Let iznad kukavičjeg gnijezda” iznio sam vrlo precizne podatke i analizu geneze “dužničkog ropstva” u koje su nas uspješno vodile sve vlade od okončanja rata 1995. godine do danas. U nepunih 12 godina inozemni je dug povećan deset puta: u mandatu vlade mr. Zlatka Mateše od tri na deset milijardi eura; u mandatu Ivice Račana od deset na dvadeset milijardi, a u doba vladavine dr. Ive Sanadera od 20 na 31 milijardu eura!
Moje prognoze jasno pokazuju da će – bez obzira na to tko osvoji vlast u sljedećem mandatu – inozemni dug do 2010. godine premašiti 40 milijardi eura.
Kad dug premaši četrdeset milijardi eura i ako stopa rasta bruto domaćeg proizvoda bude manje od pet posto godišnje, mi Hrvati ćemo dospjeti u apsolutno dužničko ropstvo: sve ono što dodatno proizvedemo i stvorimo plaćat ćemo za otplatu glavnice i kamata prispjelih dugova.
Iako su “lijekovi” za izlazak iz dužničke krize koje je predsjednik Mesić ponudio na Zagrebačkom velesajmu teorijski i politički prilično naivni – jačanje državnog gospodarstva, opreznija privatizacija, devalvacija i bolje razvojno planiranje – sasvim je u pravu glede dramatizacije dužničke krize i prijetećeg dužničkog ropstva.
Međutim, karika koja još uvijek nedostaje jest pronalaženje suvisle teorijske strategije i praktične politike izlaza iz dužničkog ropstva putem racionalnog upravljanja inozemnim dugom, održivog gospodarskog razvoja, racionalne javne potrošnje i – dobre vladavine.
Otvori KEKS Pay
