Gledam crnogorske nerede i ne mogu shvatiti kako se svađa oko identiteta može rasplamsati unutar istovrsnog korpusa, pravoslavnog. Kao što ne mogu shvatiti kako Isus, uostalom, može biti pitanje identiteta, a ne “put, istina i život”, kako je samog sebe čak i ne toliko pretenciozno opisao maspoku koji ga je počeo okruživati. Mogu razumjeti žestoke svađe na razini vjernik – ateist, ali svađe na relaciji vjernik – vjernik pa još unutar istog religijskog sinopsisa, e to mi je vječiti misterij. Što može posvađati dva kršćanina ili dva muslimana osim njihovih bedastoća? Ako doista vjeruju da bog postoji i da je bog jedan, onda, ne baš pretjerano dubokom logikom može se doći do prilično sigurnog zaključka da vjeruju u istog boga. Zašto onda tisućama godina teče krv? Problem svih ateista jest što u suštini dolazimo iz tradicionalno religijskih obitelji i da bismo ostvarili autonoman filozofski odnos prema svijetu, morali smo se najprije reafirmirati od armiranih obiteljskih tradicija koje se principijelno svode na ponavljanje plitkih obreda i poštivanje uvriježenih sustava za koje malo tko ima snage i volje propitivati ih.