Među najčudnijim pojedinostima koje bih mogao ispričati o sebi svakako bi se našlo i to da sam devedesetih, negdje od jeseni 1993. pa, čini mi se, sve do kraja 1995, često išao na utakmice Hrvatskog dragovoljca.
Zaštićen krinkom anonimnosti vukao sam se po kišnim tribinama nekih turobnih zagrebačkih igrališta. Gradskim autobusom putovao sam u Veliku Goricu, i postavljao si svaki put to pitanje svih pitanja: jesam li ja uopće normalan? Zašto idem na utakmice kluba za koji ne navijam i čiji me se rezultati nimalo ne tiču? Zašto se svake druge nedjelje mimoilazim sa Stjepanom Spajićem Rođom, kojem sam odnekud već opasno poznat, pa me zagleda i ne zna što o meni da misli? Nas dvojica smo, možda, jedina stalna publika na utakmicama ovoga kluba. Za Spajića je jasno što tu radi, ali tko sam na ovome mjestu ja?
Marko Livaja svoju tihu publiku podsjeća na neku drugu, danas iščezlu igru. Ta igra također se zvala nogomet, ali s ovom današnjom igrom jedva da ima veze
Otvori KEKS Pay
