Ove godine Hrvatsku kao da su zadesila sama čuda. Tako je, eto, usred zime pao snijeg – i to ne samo usred zime, već je pao i u Lici. Na primorju je situacija još gora.
Tamo je, zamislite, puhala bura. Čak su na TV-u pronašli jednog Kolumbijca koji se požalio kako nikada u životu takvo što nije vidio te da se noću mora pokrivati sa sedam deka. Znate li da snijeg nakon što padne on se i istopi? Ali nećemo sad o tome, jer će vas s time plašiti – uskoro. U osvit problema s Agrokorom, snijeg je došao kao naručen. Politika je prepoznala kao idealno sredstvo da zamete trenutačne probleme. Tako je s Markova trga odobren tvit kako će premijer već hitno sutra otići u Delnice kako bi vidio jesu li putevi prohodni. To možda nije tako atraktivno kao požar u velikom gradu, ali kad svoj dolazak hitno najaviš za sutra sigurno ne misliš uzeti lopatu u ruke. Čak se nadaš da će zbog tvoje najave službe očistiti snijeg kako bi uopće mogao stići. Jer ništa nije tako atraktivno kao snijeg u Lici.
Ali, čini se kako snijeg nije dovoljno pokrio nagomilane probleme oko Agrokora, pa su u pomoć pozvani ustaše i partizani. Baš je zgodno pala ova godišnjica osnivanja vladinog Povjerenstva za prošlost, koje je nakon godinu dana postojanja u dva dana u hitnoj proceduri odlučilo donijeti rješenje problema. Neki će se možda sjetiti kako je odmah nakon preslagivanja i formiranja nove “stabilne” većine, osnovano ovo povjerenstvo kako bi poslužilo da se ideološki sporovi maknu u stranu, jer je to tada odgovaralo političkom trenutku. Jer kad želiš odgoditi odluku, osnuješ povjerenstvo. Sve zbog stabilnosti, stabilnost ni zbog čega. Tada je stabilnost vlade bila testirana pločom u Jasenovcu. Ploča je prebačena u Novsku, a konačna odluka o njenoj sudbini prolongirana je osnivanjem povjerenstva. Povjerenstvo je svojim postojanjem godinu dana uspješno čuvalo stabilnost Vlade, pa je svoju misiju nastavilo donošenjem ovog prijedloga, jer politici sada odgovara malo ideološki zakuhati atmosferu kako bi se narodu bacila kost dok se dijeli meso oko Agrokora. Iz istog razloga zbog kojeg je povjerenstvo osnovano, kako vidimo, sada ga se vraća kako bi se očuvala stabilnost vladajuće većine. Tada je bilo zgodno maknuti ideologiju u stranu, a sada, kada su realni problemi u međuvremenu narasli, zgodno je vratiti ideološke sporove nazad.
Međutim, povjerenstvo predlaže, ali politika donosi odluku. Pokazuje se da je vlast toliko stabilna da ne može ni provesti prijedloge povjerenstva. Što je odlično, rekao bi netko ciničan. Naime, teško je zamisliti da bi za ovakav prijedlog povjerenstva koalicijski partneri podigli ruku. No, na to se ni ne računa. Računa se samo na to da će ono potaknuti ideološke tenzije u društvu kako bi politika došla do daha. Zato je ovim prijedlogom i ponuđeno ovakvo rješenje koje ne može izdržati test elementarne logike. Jer ciljano “rješenje” je takvo da rješenja nema, već predstavlja obranu statusa quo i potiče nezadovoljstvo i žestoke ideološke rasprave. Nešto poput snijega u Lici. Za razliku od snjegova i ideološkog perušanja koje se podiže u medijima, stvarni problem koji ljulja ovu Vladu nije toliko medijski atraktivan. Najavljivane promjene u vladinom izvanrednom povjerenstvu za Agrokor svele su se na onu: “Sve je isto samo njega nema”. Ime mu je Ante, prezime mu znate. Na njegovo mjesto došao je novi povjerenik, koji je toliko nov da se i u maloj Hrvatskoj zna jako malo o njemu.
U životopisu mu se navode bivša radna mjesta,ali ne i što je tamo radio. Iako ga prati glas odgovorne osobe, prilikom njegova predstavljanja javnosti izgledao je kao netko kome su upravo oteli obitelj, pa je pod prisilom izveden pred kamere. Prazninu u njegovu pogledu moguće je objasniti samo na dva načina: ili je potpuno svjestan koliko će biti zahtjevan posao kojeg se prihvaća, ili je potpuno nesvjestan zalogaja koji je pristao progutati, pa se radi o nesigurnosti koja proizlazi iz nedostatka znanja. Dok je vlast bila zaokupljena potragom za novim povjerenikom, najpoznatiji čuvar većine radnog imena Milorad, uspio je okupiti čitavu oporbu oko ideje da testiraju njegovu posvećenost stabilnosti i povjerenje u vlast – koje je toliko nemjerljivo da bi i Teslu otjeralo u stečaj. Sve je to zabava za narod, jer narod umire od smijeha dok ih se po tabanima gladi “peruškom”.
Taj se smijeh svakim danom sve više povećava, jer umjesto povjerenstva za suočavanje s prošlosti, oni još uvijek čekaju na “povjerenstvo za suočavanje s problemima na tekućem”. Za to vrijeme od onih čiji rad plaćaju od svoga minusa, čuju pitanje utjehe: “A što mislite, kako je meni?”
Komunistički banditi uspjeli su svoju zločinačku ideologiju upakirati u sintagmu antifašizzma,skrivajući tako zločine svojih očeva,partizani u većini nisu bili komunistički zločinci,odnosno komunisti,već ljudi koji su na ovaj ili onaj način ustali protiv terora fašizma osobito u Dalmaciji.Ti ljudi nakon rata vratili su se svojim uobičajenim životima teškom radu na zemlji i živili skromno do smrti.Međutim komunističke kolovođe dočepale su se vlast i uživali blagodati nastavljajući sa zločinima protiv onih koji nisu mislili kao oni.Njihov okot i danas se bori da se dočepaju moći koju su imali njihovi očevi komunisti.