U Hrvatskoj se 23. kolovoza obilježio Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, kao što se obilježava svake godine. Državna izaslanstva polažu vijence, pale svijeće i najčešće se čuje o komunističkim žrtvama. To toliko i ne čudi jer su žrtve komunizma bile posve zanemarivane i prešućivane do 1990. godine, dok se o žrtvama fašizma i nacizma neprestano zbori i istražuje ih se i za njih postoje i drugi dani u godini kad ih se sjećamo, a imaju i svoje trgove, ulice, spomenike… To je sve u redu, ali se pitamo već dugo, kako to da se u Hrvatskoj toliko priča o komunističkim žrtvama, da su ih puna usta političara, a da u Hrvatskoj nema ni jednog muzeja, ni jednog trga bar u većem gradu u počast žrtvama komunizma?
Totalitarizma je bilo 40-ih i 90-ih godina. Ostalo nam je na ponos u usporedbi s europskim kolonijalnim silama poput Britanije, Francuske, Nizozemske… ili socijalističkim diktaturama (željezna zavjesa).