Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Htio sam živjeti kao monah pustinjak i pripremao sam se godinama za to u Ukrajini. Međutim, Bog je htio da postanem biskup

Najmlađi biskup u hrvatskoj i jedan od deset najmlađih biskupa na svijetu
09. listopada 2020. u 15:03 16 komentara 7012 prikaza
Pogledajte galeriju 1/4

Milan Stipić najmlađi je biskup u hrvatskom episkopatu, ali i među najmlađih deset biskupa u svijetu. Rođen je prije 42 godine u Bosanskom Novom i zaređen je za svećenika Križevačke biskupije, koju će, nakon imenovanja pape Franje, odsad voditi kao njezin biskup.

Pope Francis during of a weekly general audience in Vatican Čistka u Vatikanu Papa Franjo iz zbora izbacio više kardinala nego što ih je izbačeno u prošla dva stoljeća

Budući da ste od umirovljenja križevačkog biskupa mons. Nikole Kekića bili apostolski upravitelj Križevačke eparhije, jeste li očekivali biskupsko imenovanje ili vas je ono iznenadilo?

Događa se da Sveta Stolica za pojedine biskupije imenuje biskupa apostolskog administratora, kao upravitelja, međutim to nije pravilo. Može se dogoditi da se za biskupa imenuje nekoga drugoga. Tako da sam ja pretpostavljao takvu mogućnost kao jednu od mogućih. Iskreno sam želio da Crkva imenuje biskupa za našu Križevačku eparhiju, bez obzira na to jesam li ja u pitanju ili netko drugi. Apostolska administratura je privremeno rješenje za upravljanje određenom partikularnom Crkvom. Za svaku biskupiju, a tako i za našu Križevačku, imati vlastitog biskupa je najbolje rješenje.

biskup | Autor : Damir Spehar/PIXSELL Foto: Damir Spehar/PIXSELL 28.09.2020., Krizevci - Milan Stipic najmladji je hrvatski biskup, a smjesten je u Ordinarijatu Krizevacke eparhije Photo:Damir Spehar/PIXSELL

Čime ste se bavili kako apostolski administrator?

Moja je služba bila upravljati Križevačkom eparhijom kao ordinarij sa svim ovlastima biskupa, osim sakramentalnih koji proizlaze iz svetoga reda (npr. rediti svećenike). To znači administrativno voditi biskupiju, obilaziti župe, vjernike, svećenike, naše hramove i bogomolje i pokušati prepoznati potrebe i probleme pojedine zajednice te pomoći maksimalno koliko se može. U proteklih godinu i pol dana obišao sam gotovo sve naše župe, neke i po nekoliko puta. Propovijedao sam ljudima i pokušavao pomoći svećenicima u rješavanju njihovih egzistencijalnih i duhovnih problema. Radili smo i na karitativnom polju, osobito u pomaganju socijalno ugroženima koji žive u malim seoskim sredinama ili su sami. Radio sam na boljem međusobnom upoznavanju nas grkokatolika i rimokatoličke većine u našoj domovini, zatim i na zbližavanju s drugim Crkvama, osobito s pravoslavnom.

Koji su Vam planovi za budućnost kao novom biskupu?

Planova imam puno, ali sve ovisi o okolnostima i mogućnostima. Naš posao kao pastira i dušobrižnika temelji se prvenstveno na okupljanju ljudi. Međutim, svi se susrećemo s problematikom vezanom za pandemiju koronavirusa te nam je okupljanje ljudi limitirano. Stoga su mnogi naši pastoralni projekti sada na čekanju. Naravno, uvijek se možemo i trebamo posvetiti individualnom radu s pojedincima i manjim grupama. Taj ćemo pastoralni model morati sada više primjenjivati. Kao partikularna Crkva trebamo se posvetiti očuvanju naše liturgijske, duhovne, kulturne i povijesne baštine, trebamo raditi na izdavaštvu liturgijske i duhovne literature, a ponajviše na jačem molitvenom životu i duhovnom rastu. Vrijeme u kojem je teže okupljati ljude idealno je za ovu drugu djelatnost. Osobno, volio bih se posvetiti radu s ranjivim skupinama u društvu: siromašnima, napuštenim starcima i djecom, teškim bolesnicima i zatvorenicima.

Papa Franjo PRVI PUT Papa Franjo citirao važan dokument hrvatskih biskupa iz 1995. godine

Grkokatolici u zajedništvu s rimokatolicima predstavljaju ljepotu zajedništva katoličke Crkve, no ponekad se čini da ljudi malo znaju o njima?

Kao što nam i naziv govori, mi grkokatolici smo najprije pripadnici Katoličke crkve, u punom pravnom i sakramentalnom zajedništvu s papom i cijelom Crkvom. Prefiks “grko” znači da smo unutar Katoličke crkve posebna Crkva koja se u svom bogoslužju i duhovnom životu služi grčkim ili bizantskim obredom. Dakle, mi smo jedna od istočnih katoličkih crkava. Katolika istočnih obreda (bizantskog, sirskog, koptskog, armenskog, kaldejskog) ima više od 25 milijuna, ali u odnosu na katolike rimskog obreda ipak smo manje poznata manjina. Mi baštinimo istočnu kršćansku duhovnost, tradiciju i kanonsku disciplinu, dakle imamo svoje pravo i običaje. Na prostoru Hrvatske grkokatolici postoje već dugi niz stoljeća, a hrvatska kultura, osobito u Dalmaciji i primorju, od starine je protkana prisutnošću i utjecajem bizantske crkvene tradicije. To se vidi u arhitekturi, crkvenom pjevanju, ikonografiji, osobito u Dalmaciji, gdje do 14. st. imate ikone i neke elemente crkvenih običaja koji su izvorno bizantskoga podrijetla. More spaja ljude, a bizantski temat Dalmacije ostavio je traga. Grčki je obred, uz latinski, dugo bio prisutan u dalmatinskim crkvama. Premda je hrvatski narod bio pretežno crkveno vezan uz Rim i rimski obred, kulturološki utjecaj Bizanta stalno je prisutan tijekom naše povijesti. Evo, na primjer, Bašćanska ploča, temeljni spomenik hrvatske jezične i pisane kulture, zapravo je dio oltarne pregrade kakvu redovito nalazimo u istočnim crkvama i nazivamo ih ikonostasom. Takvih primjera imamo puno. Hrvatski grkokatolici većinom su Žumberčani, zatim su tu još Rusini i Ukrajinci, ali i drugi. Svi zajedno sačinjavamo Križevačku eparhiju. Eparhija postoji već 400 godina, najprije kao Marčansko vladičanstvo, a nakon toga od 1777. kao Križevačka eparhija koju je osnovala Marija Terezija bulom “Caritas illa”. Danas u eparhiji ima četrdesetak župa i isto toliko svećenika, tri đakona i nekoliko bogoslova, a imamo žensko i muško redovništvo (monaštvo).

 | Autor :

Kako izgleda bizantski obred?

Naš obred je veoma bogat simbolikom, mistikom i estetikom. Naša euharistija (misa) koju zovemo “božanska liturgija”, kao i mnogi drugi obredi u crkvi, svoje početke ima u prvim kršćanskim stoljećima. Nadahnuće bizantske crkvene tradicije osobito su sveti oci ranoga kršćanstva, počevši od sv. Ignacija Antiohijskog, pa sv. Bazilija Velikog, sv. Grgura Bogoslova, sv. Ivana Zlatoustog i drugih, kao i opći crkveni sabori prvog kršćanskog milenija koji su udarili temelje teologiji, kanonskoj disciplini i duhovnosti. Snažan pečat u našoj duhovnosti ima i monaška duhovnost. U crkvi imamo ikone kojima pridajemo veliku duhovnu važnost jer ikona je prozor u nebeski svijet. Liturgijsko pjevanje u našim crkvama je bitno i tako je postavljeno da uvodi cijeloga čovjeka u dubinu susreta s Bogom, zajedno sa svim njegovim ljudskim sposobnostima: razumom, dušom, duhom, gledanjem, slušanjem, mirisom, cjelovitim bićem. Interijer crkava i ljepota liturgije služe za to da vjernicima daju predokus budućega Božjeg kraljevstva za koje mi kršćani vjerujemo da dolazi. Liturgija je tako “nebo na zemlji”.

Mostar: Plenković na ustoličenju novog mostarsko-duvanjskog biskupa Novi biskup mostarsko-duvanjski Mons. Petar Palić ekskluzivno za Večernji: Međugorju treba pristupiti smireno i stručno

Također, križate se s tri prsta, zar ne?

Mi se zapravo križamo na izvorni, stari kršćanski način. Čitavo kršćanstvo, i na zapadu i na istoku, čitav jedan milenij križalo se s tri prsta, kao znak temelja kršćanske vjere, to jest vjere u Trojedinoga Boga. Kasnije je na zapadu došlo do promjene, ali je istok sačuvao stari način. Mi znak križa činimo na sebi s pet prstiju desne ruke i to tako da prva tri prsta držimo skupljena, i to označava Boga Oca i Sina i Duha Svetoga, a zadnja dva držimo skupljena uz dlan, i oni označuju bogočovječansku narav Isusa Krista, to jest da je bio pravi Bog i pravi Čovjek. Tim znakom simbolički izričemo temelj kršćanske vjere. Tako formiranom desnom rukom vjernik na sebi čini znak križa počevši od čela do trbuha te od desnog prema lijevom ramenu. Zanimljivo, taj oblik križanja zapravo potiče iz prvih stoljeća i to iz Rimske Crkve i eto kod nas se zadržao sve do danas. Evo, svi hrvatski kraljevi su se križali na ovakav način. Lijepa je to starokršćanska tradicija i snažna simbolika.

Grkokatolički su svećenici uglavnom oženjeni, ali postoje i monasi?

Većina naših svećenika su obiteljski ljudi, oženjeni. To je stara izvorna praksa kršćanske Crkve koja se sačuvala u svim istočnim Crkvama, a postojala je i u rimskoj Crkvi negdje do 11.-12. stoljeća. Krivo je kazati da se “svećenici žene”. Naime, Crkva redi oženjene muškarce za đakone i svećenike. Poslije ređenja nema više ženidbe. Imamo i celibatarnih svećenika. Stvar je slobodnog izbora. Oženjeni svećenici mogu puno pomoći svojim primjerom, savjetom i iskustvom, osobito obiteljskim ljudima s raznim životnim poteškoćama. Našim svećenicima nije uvijek lako, osobito ako su župe male i skromnih prihoda, a obitelj mnogobrojna. Također, teško je kada su u pitanju premještaji iz župe u župu jer se tada moraju seliti cjelokupne obitelji. U svakom slučaju uvijek gledamo učiniti kako je najbolje za sve i da svi budu barem donekle zadovoljni. Imamo primjere mnogih svetih svećeničkih supruga i djece koji su cijeli svoj život posvetili služenju Bogu i bližnjemu. Osim oženjenog klera, postoje i monasi koji žive monaške zavjete: siromaštvo, poslušnost i čistoću. Monaški život je uzvišen i lijep jer se u njemu čovjek doista može potpuno posvetiti molitvi i duhovnosti, ali i mnogim drugim djelatnostima u Crkvi, osobito karitativnom radu. Monasi nas podsjećaju na potrebu potpunog predanja života Bogu.

Vi ste osobno bliski monaškoj, tj. mističnoj i pustinjačkoj duhovnosti?

Proveo sam mnogo vremena u manastirima, osobito u Ukrajini, gdje ih ima mnogo. Zavolio sam taj stil života i taj ambijent. Želio sam živjeti u manastiru, međutim Božji je naum bio drugačiji. Mnogi pogrešno misle da je monaški život nekakvo zatvoreništvo ili samokažnjavanje, ali to nije uopće tako. Monaški život je ispunjen radošću, smislom, radom i molitvom. Naravno, čovjek treba imati Božji poziv za takav život. A onomu koji se iskreno i s ljubavlju odluči na monaški podvig, Bog dariva i posebnu blagodat.

Đuro Hranić ZARAZIO SE NA KRIZMI Nadbiskup Đuro Hranić pozitivan je na koronavirus

Kada biste birali biti biskupom ili monahom pustinjakom, što biste izabrali?

Nije lako biti pustinjak, ali nije lako biti ni biskup. Što god da čovjek živi, treba živjeti iskreno i pošteno. Posebno je važna skromnost i jednostavnost u svakom od tih poziva i uvijek imati Boga pred sobom. Krajnji cilj i smisao svega jest Kraljevstvo Božje.

Najmlađi ste biskup u hrvatskom episkopatu, ali i među 10-ak najmlađih biskupa u svijetu. Kakav je to osjećaj?

Pa, imam osjećaj velike odgovornosti. Nadam se i molim da ću opravdati povjerenje koje mi je Bog dao preko ove službe. Uistinu želim poslužiti Bogu i njegovu Kraljevstvu. Dok je čovjek mlađi, ima i više snage. Stariji pak ima više iskustva.

 | Autor :

U HBK obavljate dužnost predsjednika Odbora za osobe lišene slobode, kakva su vam iskustva na tome području rada?

Jako sam zadovoljan tim svojim zaduženjem. Zatvorenici su često ranjeni ljudi, bilo zbog svoje ili zbog tuđe krivnje. Mislim da smo im upravo mi, duhovne osobe, jako potrebni kako bismo im pružili nadu u životu. Ranjen čovjek je potreban ljubavi, smisla, nade, a to znači Boga. Zatvorenici su ljudi koji imaju i mnogo slobodnog vremena pa mogu dosta čitati i na taj način se približiti duhovnim vrijednostima, za što moderni ljudi koji žive u užurbanoj svakodnevici često nemaju vremena. Moja dosadašnja iskustva u susretu sa zatvorenicima vrlo su pozitivna. Naravno, to su ljudi kao i svi drugi, ima ih raznih profila, vjeroispovijesti i karaktera. Uvijek treba u svakom gledati Božje dijete, brata, Krista.

Uskoro će i vaše ređenje?

Moje biskupsko ređenje bit će u subotu 17. listopada u Križevcima u 10 sati. Slavlje će biti zbog epidemioloških razloga pored katedrale na otvorenom, a prenosit će ga izravno Hrvatska radiotelevizija. Doći će mnogi grkokatolički biskupi iz Europe, doći će hrvatski rimokatolički biskupi, brojni svećenici i vjernici, mnogi gosti i prijatelji, a naravno i sami Križevčani. Imamo, Bogu hvala, dosta prostora. Pjevat će dva zbora i klapa Hrvatske ratne mornarice “Sveti Juraj”. Posebno znakovit dio obreda biskupskog rukopolaganja ili grčki hirotonije je vođenje izabranika triput oko oltara kao i polaganje ruku svih nazočnih biskupa na njegovu glavu te svečano oblačenje u biskupsko ruho kada kler i narod kliču novom biskupu “Axios!”, to jest dostojan i tako prihvaća svoga novoga pastira. To je zajedničko slavlje za koje se svi pomno pripremamo i veselimo mu se kao osobito radosnom događaju za cijelu Crkvu u Hrvatskoj, našu eparhiju i sam grad Križevce.

Maja, Ana Maria, Andrijana, Josipa, Petra, Ema, Nikolina i Tihana: Itekako možemo biti korisne hrvatskom zdravstvenim sustavu u pandemiji COVID-19! Ako je staž obavezan, zašto ga ne omoguće, a ako je to nemoguće, neka ga ukinu
PRIPRAVNICI U NEIZVJESNOSTI
Zovete umirovljenike, a mi čekamo na posao i po nekoliko godina?!
Psorijaza
SVJETSKI DAN PSORIJAZE
Srušimo stereotipe zajedno: Međunarodni glas za bolji život
  • zvezdomor:

    Vidi se opće znanje i kultura prosječnog nazovi hrvata po glupim komentarima

  • Avatar Gerbil
    Gerbil:

    Ako je Bog tako htio, onda tu nema rasprave. Bozja volja.

  • Avatar HrvatskiMucenik
    HrvatskiMucenik:

    Bog te blagoslovio! Budi Kristov ponizni sluga i svojim primjerom pokaži kako sljedovati Krista.