Prosvjedi seljaka 2013. godine. Blokirane prometnice, traže se veće otkupne cijene pšenice, isplata zaostalih poticaja... Novine bi vijest gotovo mogle prekopirati iz 2011., 2006. ili bilo koje druge godine. Samo se zamijeni ime ministra, njegova glasnogovornika, cijene koja se traži za pšenicu, a sve ostalo je gotovo isto. I fotografije mogu biti stare. Iste ceste, traktori, isti seljački vođe i zahtjevi, isto stanje hrvatske poljoprivrede...
Obično je svih ovih godina isto i raspoloženje javnosti pa neki građani podržavaju poljoprivrednike, a druge živciraju jer ometaju promet i traže pare od države. Slično je i s političkim strankama. Neke podržavaju seljake, a druge im ne bi dale ni zrno više. Ali ne podupiru uvijek iste stranke seljake. Razumiju ih uvijek samo one iz oporbe, dok one na vlasti ne shvaćaju “nerazumne zahtjeve koji nemaju veze sa stvarnošću”. Tako je sada HDZ otvoreno stao uz seljake, ali dok je bio na vlasti smatrao je da isti ti zahtjevi “nemaju veze sa stvarnošću”. I u vrijeme HDZ-ovih vlada seljaci su prosvjedovali, obično zbogistih razloga kao i danas. E sad, ili HDZ time priznaje da je onda griješio ili mu se možda čini da danas seljaci traže nešto što nisu tražili od njega. HDZ je upozorio na potrebu daljnjih razgovora i pregovora između prosvjednika i Ministarstva poljoprivrede. Danas pak vladajući SDP ne želi ni razgovarati sa seljacima, iako je 2011. godine imao razumijevanja za njihove zahtjeve i smatrao je da Vlada, tj. HDZ, treba ući u dijalog sa seljacima.
HDZ je u pravu kada kaže da Vlada nema strategiju poljoprivredne proizvodnje. Problem je samo što je nema svih ovih dvadesetak godina, jer bi inače sigurno bilo manje prosvjeda i uvoza hrane. A poljoprivreda je samo jedna od strateških grana za koju nemamo nacionalnu strategiju. Nemamo je uglavnom ni u čemu. Ni u turizmu, energetici, demografiji... Iako će se svaka vlada hvaliti da je donijela strategiju za svaki sektor, prije su to stranački bilteni za jednokratnu upotrebu.
Prosvjedi seljaka samo su simulacija za sve bitne stvari u državi. Kada ste na vlasti govorite jedno, a kada odete u oporbu lupate kontru. Primjera je koliko hoćete. Kada je, primjerice, SDP bio u oporbi, protivio se prodaji Croatije osiguranja. Sada kada je na vlasti, najavio je prodaju. Ili, recimo, kako su samo esdepeovci promijenili mišljenje o pelješkom mostu. Sjetimo se i kako je vlada Jadranke Kosor u programu gospodarskog oporavka najavila i davanje autocesta u koncesiju, a sada se pak HDZ više protivi koncesijama nego seljaci cijeni pšenice.
Bilo bi za pozdraviti da je netko promijenio mišljenje i priznao pogrešku, ali radi se obično o mijenjanju stavova za dnevnopolitičke potrebe. Samo što takvim pristupom nikada nećemo doći do nacionalnog konsenzusa o važnim ekonomskim stvarima, a onda ćemo odluke morati donositi u vremenskom škripcu, pod pritiskom EU, MMF-a ili nekog drugog kreditora. A tada se često donesu pogrešne odluke.
Poljoprivredna politika, Croatia osiguranje ili pelješki most nisu ideološka pitanja, nema tu ustaša i partizana, ali će se lijevi i desni i o tome teže složiti nego o gay paradi. Naše se stranke trude prvenstveno zagorčati život onima na vlasti. Žele da loše vode državu, da što više griješe i da građani lošije žive, a onda će oni iz oporbe osvojiti vlast i ponuditi već poznate ideje zbog kojih su se donedavno sablažnjavali.
