Sudac, bivši predsjednik Ustavnog suda i ustavotvorac dr. Smiljko Sokol uputio mi je nedavno ljubazno pismo u kojem objašnjava kontekst svoje davne izjave o novcu iz listopada 1998.
Povod je tom neobičnom Sokolovu pismu bilo jedno od pitanja koje sam dan ranije, pri saborskom saslušanju, postavio njegovu učenom kolegi i vjerojatnom nasljedniku na položaju ustavnog suca dr. Mariju Jelušiću. Priupitao sam Smiljkova kolegu smatra li on da je tvrdnja njegova učitelja kako “novac nije imovina” bila posljedica teorijskog neznanja ili političkog oportunizma?
Sokol mi piše kako je cjelovita izjava, prikladna za nebrojene “medijske manipulacije”, imala ovaj sadržaj: “Novac nije imovina koja se može kontrolirati u smislu Zakona o dužnostima i pravima državnih dužnosnika, jer su ulozi u banci vezani bankarskom tajnom, a novac koji se drži kod kuće, u čarapi, po prirodi stvari izvan je svake kontrole.” Nakon preciziranja svoje davne izjave, ustavni sudac Sokol jasno kazuje: “Vjerujem da me dobro poznajete i da ste, unatoč svemu, ipak dobronamjerni, da mislite da sam toliko ograničen da bih mogao zastupati tezu i izjavljivati da novac nije imovina.”
Doista dobro poznajem Smiljka Sokola i uopće ne mislim da je ograničen! Štoviše, smatram ga obrazovanim i pametnim čovjekom, pa mi je drago da je nakon toliko godina priznao da je novac imovina. To je, dakako, dobro znao i 1998. godine kad pokojni predsjednik dr. Franjo Tuđman u imovinsku karticu nije upisao iznos kunskih i deviznih ušteda koje je imao u bankama. Želeći javno zaštiti taj vrhovnikov namjerni propust, dobri je Smiljko Sokol napravio medvjeđu uslugu svojoj akademskoj reputaciji i ljudskom ugledu.
Pravi odgovor na pitanje koje sam postavio budućem ustavnom sucu (osobno ću glasovati za njega) dr. Mariju Jelušiću trebao je stoga glasiti: Tvrdnju kako “novac nije imovina” dr. Smiljko Sokol nije izrekao zbog neznanja, gluposti ili “ograničenosti”, nego iz donekle razumljive potrebe da zaštiti instituciju predsjednika Republike ili sasvim nerazumljive potrebe da dodvori dr. Franji Tuđmanu.
Navodna “medijska manipulacija” njegovom izjavom upravo je zbog toga bila logična i govori u prilog razuma hrvatske javnosti, koja jednostavno ne podnosi dodvoravanje autoritetima. Što se mene osobno tiče – a bio sam doslovce prvi stavotvorac koji je javno ismijavao Smiljkovu izjavu o novcu – nakon iskrena pisma koje mi je uputio, javno obećavam da mu tu tragikomičnu izjavu neću više nikad spočitnuti.
Danas, desetak godina poslije, čini mi se da je cijena koju je osobno platio – izražena u padu osobnog i znanstvenog ugleda – veća od štete koju je učinio.
