Politički zagonetan i krajnje provokativan članak “Smanjenje balkanskog nereda“, koji je bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj, Bugarskoj i Jugoslaviji William Montgomery objavio u New York Timesu 5. lipnja 2009., može se doista čitati na različite načine: kao napis “privatne osobe“ (Ivo Sanader), kao uradak (srpskog) “konzultanta i lobista“ (Mate Granić), kao provokativni članak napisan logikom: napokon, kao umirovljenik, mogu “govoriti ono što mislim“ (Miomir Žužul).
Čitanje motiva i poticaja koji su Montgomeryja naveli na pisanje članka - u kojem se zalaže za priznavanje prava Republici Srpskoj na odcjepljenje od BiH (raspisivanjem referenduma) i priznavanje prava kosovskim Srbima koji žive “sjeverno od rijeke Ibar“ na odcjepljenje od Kosova – manje su važni od analize mogućih i vjerojatnih posljedica njegova plana za “smanjenje balkanskog nereda“.
Osobno sam sklon ocjeni Hide Bišćevića, glavnog tajnika Vijeća za regionalnu suradnju, kako je Montgomeryjev članak u NYT zapravo “posredno prizivanje novih ratova“.
Da novi sukobi i ratovi nisu isključeni, iskreno priznaje i sam Montgomery, koji piše kako bi međunarodna zajednica u “oba slučaja“ morala “pokazati volju i spremnost da se upotrijebi vojna sila kako bi se spriječilo nasilje koje bi usput moglo izbiti“. Dakako, autor tog doista provokativnog, i po mir na brdovitom Balkanu krajnje opasnog, članka ne spominje problem “trećeg slučaja“ koji bi se nužno javio kad bi međunarodna zajednica dopustila prekrajanje granica u BiH i na Kosovu: traženje makedonskih Albanaca da se i njima prizna pravo na referendum o odcjepljenju.
Bez obzira na motive (lobistički novac, iskreno uvjerenje da nudi recept za veliki balkanski mir, umirovljenička sklonost igranju rata i politike), koji su Williama Montgomeryja naveli na pisanje članka koji otvoreno zagovara ono što se u optužnicama Haaškog suda tretira kako teško kazneno djelo “zločinačkog pothvata“, neosporno je da mu ni petnaest godina boravka i kraljevskog tretmana “na ovim prostorima“ (bio je obavještajni i geostrategijski guverner Balkana, kupio je vilu u Cavtatu, supruga mu je u Zagrebu stekla doktorat, a u Srbiji i Hrvatskoj profesuru) nije bilo dostatno da prevlada duboke, gotovo rasističke, predrasude prema ljudima s kojima je tako dugo živio. U članku tako piše: “Od ljudi na Balkanu očekujemo da misle i reagiraju poput nas: to se neće dogoditi“. Dakle, ONI (Balkanci) nisu kao MI (zapadnjaci). Njih stoga treba razdvojiti, balkanizirati do krajnjih granica, smjestiti u rezervate, kao europske Indijance. I treba biti spreman upotrijebiti vojnu silu kako bi se, navodno, smanjio balkanski nered.
Nasuprot politički krajnje neodgovornom i opasnom planu “smanjenja balkanskog nereda” jedini je plan koji zemljama zapadnog Balkana može osigurati održivi mir i gospodarski razvoj: brzo priključenje Europskoj uniji. Upravo zbog toga, čudno je što predsjednik Stjepan Mesić, koji javno komentira gotovo sve dnevno-političke i ine izjave i događaje, još nije kritički progovorio o novom planu o – podjeli Bosne i Hercegovine, Kosova, pa i Makedonije. A tko zna: možda i Hrvatske.
Otvori KEKS Pay
