Znaš ti kome bih ja dao status hrvatskog branitelja? – pitao me neki dan Žnora u napadu začuđujuće lucidnosti. Odmahnuo sam glavom.
– Dao bih ga Ivanu Baliću. Mislim da je malo tko dobio toliko batina za Hrvatsku koliko ih je u zadnjih desetak godina otrpio Ivano. Tukli su ga svi živi, kao u presjeku hrvatske povijesti, a on se smije. Trpi i smije se – Žnora je to izrekao s takvim patosom kao da se pjevaju zadnji taktovi himne. Kimnuo sam s odobravanjem. Hrvate su doista mlatili, a oni su se smijali. Samo ipak postoji razlika u odnosu na Balića. Balić je pobjednik, većina nas.... Pa dobro, nismo baš blistavi dobitnici.
– Nego, hoćeš ić na Cecu u Maksimir – pokušao sam unaprijed kanalizirati Žnorin bijes koji barem jednom mora provaliti u svakoj razgovornoj situaciji.
– Arkanovku? Jasno da ne, pa valjda moramo negdje podvući crtu samopoštovanja i reći da to tako dalje ne ide. I kud još na Maksimir – zgrozio se.
– Meni se baš čini da u Hrvatskoj nema prikladnijeg mjesta od Maksimira za Cecu. Tamo je Mamić već odavno donio dovoljno primitivizma, folkora, turbo-folka, radikalnih emocija i izljeva ludila, a iza svega toga stoji velika para. Dakle, idealna scena za Ceculju. I još sam da ti velim da ljudi stvarno sve više ne vole Mamića, a znaš zakaj? Zato što nam on pokazuje kakvi smo svi mi zapravo. Sirovi, primitivni, skloni ispadima i nasilju, ali to ne pokazujemo jer se bojimo. Mamić je u situaciji da si može dopustiti izljev ludosti kad ima love da poplaća odštete, dok je većina Hrvata zalijepljena za svoje male egzistencijalne čučavce, stišće ručice i zavidi mu na tome da iz sebe može pustiti sirovinu s lanca, a oni moraju biti fino upakirani. Ne znam tko mi je u tome jadniji – došlo mi je da pljunem. – Imaš pravo – Žnora me nokautirao slaganjem i bilo je jasno da danas neće biti ništa od polemike. Onda je dohvatio novine.
– Ej, vidi, hoćemo u maškare?! Ovdje piše da maškare u Hrvatskoj preuzimaju vlast – pokazivao je na tekst.
– Kako, pa zar ne vladaju Hrvatskom već 20 godina?! Žnora me prijekorno pogledao pa sam morao objasniti. – Mislim, najprije su se svi, komunisti i SMB-ovci, tamo na početku 90-ih maskirali u velike Hrvate. Te su maske bile pristupačne, jeftine, lako se u njih uskakalo i mogle su biti dosta uvjerljive, pa su cijele kolone zamaskiranih velikih Hrvata tada pod zastavama tutnjale cestama. Bio je to maskenbal kao u Riju. Ali brzo su se iznosile. Nakon toga ih se velik dio, od gotovo pola milijuna, maskirao u branitelje. Onda su poneke od tih maski popadale pa su se oni brži zamaskirali u demokrate, pa u europejce, pa u uglađene reformatore, drugi u koalicijske partnere, prijatelje nacionalnih manjina, humaniste, legaliste, treći su dobili zadatak da se maskiraju u sindikaliste. Neki u Crkvi su se čak maskirali u svećenike. Zamisli ti to. A vidiš, brate dragi, iza svega je stajala jednostavna računica naplate uloge koju si odlučio igrati – bilo je to dobro rečeno.
– Uf, kad te čovjek sluša to i nije bilo maskiranje, nego masakriranje – Žnora se nasmijao. Nasmijao sam se i ja. Tad se začulo zvono na vratima, a iza prijeteća pjesma: “Mi smo male maske, došle smo iz...”
Iza maskenbala započetog 1990. stoji jednostavna računica naplate uloge koju je svatko u ovoj državi odlučio igrati.
