Smijeh me probudio u Visu. Smijalo se neko dijete. Večer prije me konobar iz restorana ispratio s dobrim forama, a na putu prema hotelu sreo sam dvojicu vremešnih Višana kako se smiju od srca. I djevojke pri izlasku s trajekta smijale su se kao da ih netko škaklja po tabanima. Pa i u gradskoj kavani. Razumijem, sretni su, na otoku daleko od svega.. No, čim počne razgovor – izgubljen sam. Viški razumijem svaku petu riječ. Želim znati čemu se smiju, hoću i ja...
– Da radije razgovaramo na engleskom?
Trebam hitno prevoditelja, a gospođa Dobrila Cvitanović rado je priskočila u pomoć. Dolazi na biciklu, s knjigom u ruci. Na njoj piše "Libar viškiga jazika". Rječnik! Problem komunikacije je riješen.
– Više od 20 tisuća riječi ima u Libru viškiga jazika, koji je napisao Andro Roki - Fortunato uz pomoć sina Tomislava, iz ljubavi prema viškom govoru i u spomen na viškog čovjeka i život na Visu – govori gospođa Cvitanović (65), predsjednica Ogranka Hrvatske zore, koja i sama piše kolumne na – viškom. – Ne brini, da malo živiš s nama na otoku, odmah bi pohvatao.
Jede se patakenjac
Naručujemo ćikulotu (čokoladu) i mala turistička jezična lekcija počinje...
Kako se pozdravlja?
– "Zdravi bili", a odgovara se s "Veseli bili".
Evo, oni momci gledaju cure ispred ribarnice. Dajte mi prevedite na viški.
– Mladići hitiju očode na lipe divnje!
A ako cura i dečko hofiraju, kao ono dvoje ispred jedrilice?
– Ivo i Kate se kortejaju nonde na rivu isprid jedrilici.
A ribari kad odlaze na more i bacaju mreže?
– Sad je mrok pok se lovidu sardele. Dominkovi su dvo puta zavargli!
Što reći kad idem u dućan?
– U butigu! Dojte mi pet joj, pol kila kapuli i kilo pomedorih, jerbo ću ucinit patakenjac.
Patakenjac?
– To je tradicionalno viško jelo. Čak se kuhalo u velikoj teći na nedavnoj Viškoj noći. Smiješno zvuči znam.
Sad se smijemo i mi.
A kad je zima duga?
– Zima nikako iskurit! Mi Višani govorimo dva jezika. Viški i hrvatski. Nastao je tako jer su ovdje prolazili mnogi, od Talijana, Nijemaca, Engleza, Amerikanaca i tako stoljećima.
Pretpostavljam da je i Ranko Marinković, prema kojem se zove više od pola stoljeća star izbor za kratku priču, zaštitni znak Večernjeg lista, kao Višanin prvo naučio viški jazik?
– Tako je, eno mu rodne kuće tamo na Kutu.
Je l' razumiju Višani seriju Gruntovčani? – Rijetki...
Grad Vis ima dva dijela, Luku i Kut, a zanimljivo je da i između kvartova postoje različitosti u govoru. – U Kutu govorimo jednim, a u Luci drugim jezikom. Ptica je u Luci "štitica", a na Kutu "titica". Pa i u Komiži je posve različita priča, čak ni mi Višani ih neki put dobro ne razumijemo. Mi za pregaču kažemo "traveršin", oni "gvardapiš", mi za šlape "covate", oni "fratune"..., a samo smo deset kilometara udaljeni jedni od drugih. U Visu se sve govori na "o", a u Komiži na "u" – za sat kažemo "areloj", oni "areluj". I u selima u unutrašnjosti govore svojim narječjima, ima ih još barem desetak. Tu svatko, čini se, govori svojim jezikom. Kako se živi na Visu, pitam, s obzirom na izolaciju, jer 30 su nautičkih milja od obale.
Uvijek bogat otok
– Višani su uvijek bili na poprištu pomorskih bitaka, tu su se križali trgovački putovi, uvijek smo bili bogat otok. Okupirali su nas Francuzi, Englezi, Austro-Ugarska... Pa sve su ceste građene u doba Marije Terezije. U to doba imali smo izravnu vezu preko Trsta s Bečom, a zanimljivo je da naše bake nisu imale narodne nošnje, već su nosile građansku odjeću. Moja majka i njezine prijateljice pratile su modu po žurnalima i oblačile se po pariškoj modi. Postoje fotografije na kojima su nosile charleston-haljine. Čak bi i težaci nedjeljom na misu dolazili u odijelima i nakon toga odlazili u kavanu na druženje i "proštit foje" (pročitati novine)...
>> Na rivi rolexa više nego u jednoj Ženevi, a službeni jezik – engleski
