Sinoć na posljednjoj večeri osmog Zagreb Classic 2025. doživjeli smo trenutak u kojem se povijest stopila s glazbom, a prošlost, sadašnjost i emocija postale jedno. Nas šest prijateljica, čaše šampanjca, zagrebačko nebo na Trgu kralja Tomislava iznad nas, a ispred nas, sve ono što zovemo poviješću, sinoć je disalo poput poezije. Na pozornici se rađala glazbena epopeja: Anno Domini 925. Kralj Tomislav. Oratorij koji nije samo ispričao priču o prvom hrvatskom kralju, kralju ovjenčanim pobjedama nad moćnim Bugarima i Mađarima, Papin saveznik i zaštitnik Crkve. Vladar vremena mača i vjere, epskih bitaka i velikih carstava. Na raskrižju Istoka i Zapada, između Bizanta i Rima, u vrletima i neosvojivim planinskim utvrdama, rodila se legenda o moćnom hrvatskom vladaru. Povijesna figura koja je mudro iskoristila slabosti dvaju imperija, franačkog i bizantskog, i utemeljila kraljevinu.
Ispod svih titula i legendi, stoljećima zaogrnut plaštem tišine, ostaje lik oko kojeg su se ispreplele priče, mitovi i narodna predaja. Jedna od njih pretočena je u glazbeni hommage, oratorij Anno Domini 925., pisan na hrvatskom i latinskom jeziku, u povodu 1100. obljetnice krunidbe Kralja Tomislava te predstavlja spoj povijesne vizije i duhovnog nadahnuća. U središtu ovog glazbenog čuda stoji osebujni Matej Meštrović – glazbenik bez granica, stvaratelj koji ne poznaje pravila jer ih uvijek iznova piše vlastitim rukopisom. Njegova virtuoznost nije samo u brzini prstiju ili složenosti orkestracije, nego u onom što je najrjeđe autentičnoj strasti koja sjaji iz svake note. Meštrović izlazi iz okvira, ne boji se spojiti nespojivo, glazbom preskače stoljeća i granice, a sve to uz zaraznu vedrinu i zanos koji pokreće i glazbenike i publiku. Dok stvara i svira, čini nemoguće mogućim i upravo zato njegova djela ne ostavljaju ravnodušnima. Nemirna, genijalna, razigrana snaga glazbe, ispisao je ovo djelo ne tintom, nego srcem koje gori. Njegova glazba ne slijedi pravila, ona ih ruši s osmijehom i stvara nova. U njegovoj partituri čuješ oluju i tišinu, bitku i molitvu, narod i kralja. Čuješ Tomislava kako jaše kroz stoljeća i vraća se k nama.
FOTO Zagreb Classic završio praizvedbom "Kralja Tomislava"
U ovom spoju glazbenog i literarnog nastaje prostor za dodatni, narativni sloj – a upravo tu se pojavljuje Dražen Klarić, kao autor monologa i narativnih dionica koje vode publiku kroz glazbenu priču. Klarićev tekst nadilazi klasični povijesni narativ – on postaje glas savjesti, refleksija i unutarnji monolog naroda i kralja. Njegove riječi ne objašnjavaju, već osvjetljavaju uz Meštrovićev libreto, one čine dijalog glazbe i riječi, stvarajući višeslojni doživljaj. Naratorov glas impresivnog Dragana Despota vodio nas je kroz stranice povijesti kao kroz liturgijski obred. Njegova interpretacija riječi Dražen Klarić bila je poput zvona koje nas poziva da se prisjetimo tko smo i otkud dolazimo, sinovi i kćeri naroda kojeg je Tomislav ujedinio i otvara vrata zborskom odgovoru. Klarićeve rečenice uvode u svaku glazbenu scenu, poput eha vremena koji najavljuje zvuk epohe. Spoj stručnosti, lirike i duboke emocionalne rezonance čini njegov doprinos ključnim mostom između povijesne građe i suvremenog glazbenog izraza.
Od zamišljenog Tomislavova hodočašća u Rim, preko pobjeda na bojnom polju i Splitskih crkvenih sabora, pa do veličanstvene krunidbe, ovaj oratorij ne oživljava samo povijest, već i duhovnu dimenziju vladara. A u temelju te dimenzije stoji jezik, jezik glazbe, i jezik pripovijedanja. Kako kraljevskoj prići i pristaje na čelu ovog monumentalnog orkestra, stajao je Maestro Jonathan Griffith jedan od najuglednijih svjetskih dirigenata današnjice, s impresivnom karijerom koja uključuje više od 150 nastupa u Carnegie Hallu i Lincolnovom Centru. Kao suosnivač i umjetnički direktor DCINY-a, poznat je po povezivanju međunarodnih glazbenika u projektima koji nadilaze granice jezika, kulture i tradicije. Njegovo sudjelovanje u oratoriju Anno Domini 925. Kralj Tomislav daje projektu snažan globalni pečat i potvrđuje njegovu umjetničku i duhovnu važnost. Griffith ne dirigira samo notama, on dirigira srcima i zato je njegova prisutnost u Zagrebu bila više od glazbenog događaja bila je simbol međunarodnog poštovanja prema hrvatskoj baštini.
A američki zboraši? Na hrvatskom! Pjevali su riječi koje ne razumiju gramatikom, ali razumiju srcem. Riječi koje nisu njihove, ali su ih izgovarali s poštovanjem i žarom. Na pozornici proširenoj za više od 250 izvođača, među stihovima, liturgijskim tekstovima i veličanstvenim zvukom, na trenutak povijest je postala sadašnjost. I to je ono što glazba radi, briše granice jezika, zemlje, stoljeća. Te Deum, Dies Irae, Pater Noster i Gloria, ali i izvorni autorska djela na hrvatskom jeziku, uz koje su zbor i orkestar izvodili svoju dušu na dlanu pred Zagreb. Večer kao najljepša svečanost naroda. Ovo je bilo buđenje jednog kraljevstva u notama. I dok smo nazdravljali koncertu, nismo nazdravljali samo umjetnicima, ni samo Tomislavu – nazdravljali smo ideji. Ideji da je moguće spojiti prošlost s budućnošću, narod s narodom, srce s glazbom. Kralj Tomislav sinoć nije bio daleka legenda. I sigurna sam – bio bi ponosan.
Gospođa recenzentica je ili na "nečemu" ili je ovo plaćeni oglas, jer nema veze s onim što se moglo čuti i vidjeti na Tomislavcu jučer. Oratorij je bio bombastično, pompozno smeće. Počeo je s klimaksom i u klimaksu je ostaoo do kraja. Sve je bilo jednostavno preglasno, bez ikakvih nijansi. Orkestru i zboru su se dionice preklapale, pa su se iz petnih žila nadmetali za pažnju - ali nijedan nije mogao doći do izražaja od solista na klaviru (autor, Meštrović) koji je kao mahniti orangutan skakao i lupao po tipkama. Njegovo nedjelo je idejno i kompozicijski jako klišeizirano, neinspirirano i repetitivno, od ritmova do melodijskih fraza (zato ga je i morao kompenzirati scenskom mahnitošću). Nalikuje na podlogu nekog filmskog epa u momentu vrhunca napetosti - ali rastegnutog na nepodnošljivih sat vremena. Bilo je nešto tiše tek u momentima kad Dragan Despot izgovara tekst naracije koji budi susramlje, jer kao da ga je pisalo dijete u petom razredu osnovne. Ni libreto nije bio previše dubokouman: uglavnom se sastojao od uzvikivanja imena "To-mis-lav!" - jedno 250 puta. Sve je bilo praćeno video zidom koji je bio mješavina jeftinog 3D-a i isječaka iz serije "Hrvatski kraljevi", koji su bili mahom neprimjereni, te posve neusklađeni s muzikom i naracijom. Tužno je da je na ovaj "događaj" došlo daleko više ljudi nego neki od daleko kvalitetnijih koncerata prethodnih dana. Falši nacionalizam se očito i dalje dobro prodaje u 'Rvackoj.