Mladost, život i ditiramb koji se izražava sedmom umjetnošću još su jednom bili inspiracija talijanskog redatelja Paolu Sorrentina. Dok se u svom pretposljednjem filmu "Božja ruka" bavio intimnim, za njega formativnim temama, u svom se posljednjem uratku "Parthenope" vraća ljepoti, ženi i strasti. Doduše, čini se kao da u ovom filmu do izražaja više dolazi ideja životnosti i one neke nevidljive crvene niti koja daje smisao – što su najčešće ljubav i strast – nego sama životnost te ljubav i strast.
U filmu "Parthenope", naslovljenom po njegovu glavnom liku, mladost, ljubav i talijanska uzrečica "dolce far niente", što bi se moglo prevesti kao slatkoća, odnosno ljepota u tome da ne radite ništa i uživate u tome, osi su oko kojih se vrti cijela radnja. A tko je famozna Parthenope, koja tako suvereno nosi radnju ove mediteransko-fjakaste, a istovremeno pasionirano životne priče?
Parthenope (Celeste Dalla Porta) mlada je, inteligentna, elokventna, intelektualno i emotivno privlačna, strastvena, prelijepa antropologinja. Odnosno, upoznajemo je kao studenticu antropologije. Jasno, kako bi se iscrtala njezina gotovo nezemaljska ljepota, njezin lik je "podebljan" i snažnim intelektualnim pedigreom. Sve je to – gledajući širu sliku – jedan prepretenciozni element filma. No u lik protagonistice sjajno se uklapa. Najpoznatija (i jedina) Parthenope je, prije negoli je svijet upoznao Sorrentinovu, bila sirena iz mitoloških priča. I to ona koja se, prema legendi, utopila u moru nakon što njezino pjevanje nije uspjelo zavesti Odiseja. Njezino je pak tijelo kasnije pronađeno na obalama Napulja. Sličnu kob ima i antropologinja Parthenope, za koju se katkad čini da joj je jedini smisao da opčinjava, zavodi i ostavlja bez teksta baš svakoga koga sretne u svom životu. Baš je svi žele imati, no nitko je ne uspje zadržati. I baš je to što uvijek bježi dodatni razlog zašto je muškarci obožavaju i zašto ih ona izluđuje.
Film ne obiluje pretjeranim zapletima i raspletima ni galerijom likova koji tvore neku smislenu mrežu. Ovo je isključivo film o ženskoj ljepoti, o muškom poimanju te ljepote, ali i o ženskoj svjesnosti o moći koju njezina ljepota nosi. No da ne ostane sve na plićini, u "Parthenope" nemali zanimljiv sloj radnje zauzima i težnja protagonistice da osvoji baš sve. Iako ima četu muškaraca koji plaze za njom, ona je usredotočena na dvojicu – na svoga starog profesora i na engleskog pisca. A zašto baš na njih? Jer ih ne može imati. U krajobrazima Caprija, na obali Mediterana i renesansnoj poetici koju atmosfera filma ima, zbila se i, od pamtivijeka stara, mini psihološka studija o muško-ženskim odnosima. No, više od svega, kao da je Sorrentino, baš kao i s "Božjom rukom", snimio hommage svome Napulju, gradu koji je, baš kao i Parthenope, divlji, neobuzdan, šarmantan, neukrotiv i neodoljiv.
Dokumentarni, Francuska, 81 min
Režija: Veljko Vidak
Glumci: Aki Kaurismäki, Mika Lätti
Nazvano po jednom od najpoznatijih pasa u povijesti, kino Laika, već u svom nazivu nosi simboliku. Prvo je to i po mnogočemu posebno kino u malom mjestu u Finskoj, koje je doslovce ni iz čega dao sagraditi finski redatelj Aki Kaurismäki zajedno sa svojim prijateljem, pjesnikom i piscem Mikom Lättijem. Otprilike je to tema dokumentarnog filma hrvatskoga redatelja Veljka Vidaka. "Kino Laika" šarmantno i s duhom "malog mista", prisno i intimno donosi priču o važnosti koju jedan takav pothvat donosi lokalnoj zajednici. Koliki film kao medij ima značaj za društvo i zašto je važno imati javna gledališta filmova, tematizirano je pitanje koje na poseban način služi i kao vremeplov pa nas tako odvodi u doba kada su kina imala puno veći utjecaj. "Kino Laika", iako se nalazi dijametralno suprotno od estetike i izričaja Giuseppea Tornatorea, dođe kao kolačić madeleine zbog kojeg se onda nemoguće ne prisjetiti "Kina Paradiso". A taj je osjećaj sinteza dirljivosti i raznježenosti. Jer, može se toliko toga promijeniti, svijet se, ali i međusobni odnosi sela i grada mogu polarizirati, ali čini se da kino kao mjesto okupljanja i pribježišta ostaje kao konstanta. Ova lijepa posveta filmu, kinu i malim zajednicama na domaća velika platna dolazi 6. veljače i svakako ju je zgodno i toplo pogledati.
