Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 175
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
kratka priča

Sloboda

11.06.2024.
u 12:36

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

Obožavam slobodu. Nježnu, svojeglavu, buntovnu, pristojnu, mrzovoljnu slobodu. Slobodu u kojoj postoje pravila, a opet… Očisti zahod za sobom, pliz. Ne zajebavaj učiteljicu. Budi točan. Ne viči u crkvi.

Sloboda.

Uđem u stan i najsretnija sam na svijetu. Skidam sve sa sebe, sve rečenice i misli koje sam pokupila tog dana. Volim biti sama. Obožavam biti sama. Najviše na svijetu volim biti sama.

Po ulasku u stan bacim ključeve na stol, odložim torbu na stolicu, skinem cipele. Odahnem kao da sam orala, kopala, trčala na četiristo metara, držala uvučen trbuh i duboko disala, nosila vreću s cementom, popela se na Vjesnikov neboder pješice. Skidam sve sa sebe. Ali sve. Rođenje Venere. Okej, nisam Venera, izgubila sam tijelo. Tijelo odjednom nestane. Obično otiđem na zahod. Još jedno oslobađanje. Popijem čašu vode. Navučem spavaćicu i bacim se na trosjed.

Tišina.

Nikakvi zvukovi.

Obožavam.

Svi oko mene su živi, zdravi i odrasli. Ne moram biti ničija mama, baka, teta, najbolja prijateljica, susjeda: ležim. Samo ležim. I gotovo sve radim u tom položaju. Pišem, čitam, jedem. Spretna sam.

Ne palim televiziju ni radio. Osim navečer. Možda.

Utišam mobitel.

Postajem sve sklonija banalnim radostima. Papučama koje se samo navuku, svježem kruhu i saznanju da živim u blizini tržnice. Volim da mi je sve nadohvat ruke, od tramvajske stanice do kazališta i simpatičnog kafića na otvorenom. Puno svega na malo metara. I tišina, koja se probija do mene i nekim čudom stalno je prisutna. Debeli zidovi brane me od zvukova i od stvarnosti, što god to bilo.

Čitam knjige, debele, tanke, i obično ih zaboravljam. Ali dok ih čitam, uronim u likove, i htjela bih ih progutati što brže. Onda švrljam po Fejsu. Zatim guglam što god mi padne na pamet: umjetno štopanje tkanina, plakati u Močvari, što je trojna točka vode, prognoza

vremena, vozni red vlakova za Ljubljanu, gledam koliko je tko ostario od ljudi koje poznajem, svi su, mnogi do neprepoznatljivosti. Sloboda.

Iako, starost je robija. Baš kao i bolest. Pričajte što hoćete, ali tako je. Tješite se kako znate, ali je robija.

A ona me ne zanima. Starost, mislim.

Iako ima i prednosti. Ali morate biti zdravi i imati para. I ne žaliti za prošlošću.

Sjetim se svoje romantične naravi koju sam putem izgubila. Ne zaključujem više na osnovu prvog dojma, simpatični osmjesi, ali i mrzovoljni pogledi nisu važni kao putokaz… Nije me lako impresionirati. Kakav užitak! Oči mi se napune suzama tek na trenutak. Ljutnja se smanjila na veličinu pikule, višednevna zabrinutost skratila se na tri sata u najdrastičnijoj formi. Zbunjenost, kojoj sam sklona, nestaje nakon dvadesetak minuta, a i strahovi su se prorijedili. Šutnem ih nogom ili još češće, psovkom…

Istina, žao mi je što se ta sloboda razmahala u najzadnjoj deceniji mog života, bilo bi zgodnije da sam je uživala u veličanstvenom obliku ranije. Ali nekoć sam slušala druge i vjerovala tuđim iskustvima, a onda posegnula za vlastitom spoznajom koja se sastojala od bezbrojne količine mozaičkih sličica skupljenih kroz vrijeme. I ustanovila da mi je mir važniji od velikih ljubavi, genijalnosti, kondicije, sposobnosti svi vrsta koje sam znala u zanosu poželjeti. Ugoda. Tuš. Centralno grijanje. Kišobran. Unuci koji ne skaču po stolovima i znaju da ih volim iako im ne ispunjavam želje. Sarkazam. Sklonost humoru. Lijenost. Povremena proždrljivost. Divno je biti opušten.

Bez krivice.

Svoja na svome. S iskrenošću koju povremeno puštam poput psa da prošeta nepoznatim puteljcima, a onda ga zovnem natrag. Ne trebaju svi znati što mislim. A i bolje je da ne znaju. Pa kombiniram. Nisam više ona nesigurna i isprepadana žena od prije tridesetak godina zarobljena emocijama u čijem sustavu, uglavnom, plivam. Izvukla sam se. Otkad je interneta, granice su se razmakle, pa ma koliko se neka doktrina pokušala održati, ipak je načeta. Uvijek postoji izlaz. S tražilicom nalazim najpogodnija rješenja. Previše informacija katkad izgleda kao kaos, a stalna mijena je naporna. Ali ipak. Bezazlenost sam izgubila, a sumnjičavost je dobrodošla. Svakim danom moja se sloboda uvećava, iako povremeno patim od ukočenosti kao posljedice zbroja godina i izležavanja na trosjedu. Zdrav život sastoji se od naspavanosti i nerazmišljanja o zdravom životu. Oko mene ljudi umiru kao muhe. Mislila sam da se neću navići na tolike smrti, ali navikla sam se.

Sloboda.

Povezana je s financijama. Oduvijek je bila. Ali to nije zgodno priznati. Jer sve se može kupiti ili platiti. Tako stvari stoje. Banalnost je praktična.

Mir. Unutrašnji.

Udovi koji me slušaju. Oči koje vide. Sluh kojeg još imam. Blaženi povratak kući. Nakon najduljeg puta, nakon čudesne predstave, najzanimljivijeg razgovora i najveselije proslave, završavam u jazbini i vraćam se sebi. Nema svjedoka. Nema pitanja.

Vrata su sloboda. Zaključavam ih.

Ključ u bravi osigurava rajske prostore mira i užitka. O, da, volim one koje treba voljeti, ali granice su postavljenje. Ne zato što sam neraspoložena, već upravljam vremenom. Poput čarobnjaka. Ono se smanjuje, a ja ga imam sve više. Brže prolazi, ali samo je moje. Izborila sam se za vrijeme.

Ravnoteža.

Zar nisam to tražila, pitam se? Jesi, jesi, odgovara moje prevrtljivo i razmaženo ja. Malo prekasno, sitničavo upozoravam. Bolje ikad nego nikad. Ali da nisi bila glupa, ojađena, puna želja, euforična, brzopleta, razočarana, pametna, lukava i naivna, o zar bi sloboda imala takvu zanosnu opojnost?

Da, čeznula sam za njom, priznajem.

Trebalo ju je osvojiti. Ne dopustiti da me pojedu političari, ekonomisti, pravila, dječja kakica, rate kredita, neostvarene ljubavi, velike ambicije, premale ambicije, sentimentalnost, nedostatak energije, seljaštvo, korov, zadrtost, avangarda, tuđe bolesti, ratovi i epidemije, proroci, naučnici, uništeni usjevi, pjesništvo, reality showovi i reklame. I sad je tu. Sloboda.

Još kada ne bih morala nositi naočale i gledati kako mi se vrat smežurava a lice gubi smisao postojanja, bilo bi divno.

Ne seri, čujem onaj glas, budi zadovoljna s onim što imaš. Nitko te ne gnjavi, nikoga ne gnjaviš. Postoji li veći užitak od tog?

Gotovo da i ne.

Mir.

Valjda neću predugo živjeti. To bi me ubilo.

Za sada je dobro. Pijem kavu, jedem jogurt, pišem priču, bosa sam i nemam zavjese na prozorima.

Ni tepih.

Samo kordilinu čiji se listovi pomalo suše.

I slobodu. 

O autorici

Sanja Pilić (1954.) jedna je od naših najboljih pripovjedačica. Završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, fotografski odsjek. Objavila je 37 knjiga za djecu i odrasle i 36 slikovnica. Pobjednica je 52. nagradnog natječaja Večernjeg lista za kratku priču "Ranko Marinković" s pričom "Delete".

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije