Osnivanje Muzeja hrvatskih slikarica već je dugo želja Galerije Kontura, smještene u Palači Demeter-Corvin, a nedavnim otvorenjem izložbe “Najstarije hrvatske slikarice – Carolina Voikffy Armero i Fanny Daubachy pl. Doljska Brlić”, još su jedan korak bliže cilju. Naime, nakon prvog postava ovog ciklusa, u kojem smo imali prilike vidjeti blizak odnos Naste Rojc i Dore Car, u ovoj nas izložbi, koja traje do 17. svibnja, autorica Žarka Vujić vraća na sam početak ženske likovne umjetnosti u Hrvatskoj.
Kao i prošlogodišnja izložba, i ova još jednom podsjeća na važnost zbirke dr. Josipa Kovačića koji je 1965. godine počeo skupljati djela hrvatskih majstorica, a dvadesetak godina kasnije cjelokupnu je kolekciju, na kojoj bi se trebao temeljiti Muzej hrvatskih slikarica, donirao gradu Zagrebu. Ipak, ova zbirka, koja ima ogroman potencijal za revalorizaciju i izjednačavanje uloga žena i muškaraca u umjetnosti, nikada nije izložena javnosti pa umjesto da se kao nacija od 1988. možemo pohvaliti drugim muzejem ovog tipa u svijetu – odmah nakon Nacionalnog muzeja žena u umjetnosti u Washingtonu koji je osnovala kolekcionarka Wilhelmine Holladay – napori za njegovo osnivanje i dalje traju, naglašava direktor Galerije Kontura, Zdravko Mihočinec.
Sama priča najstarijih hrvatskih slikarica započinje s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim, koji još 1856. godine piše tekst o južnoslavenskim slikaricama, uključujući Carolinu Voikffy Armero, kći grofa i prvog hrvatskog velikaša poduzetnika Franje Voikffyja, i Francisku, od milja Fanny, Daubachy pl. Doljsku Brlić, svekrvu književnice Ivane Brlić-Mažuranić, čiji se manji dio opusa nalazi u zbirci Kovačić-Mihočinec, dok se veći dio čuva u Rijeci, u zbirci Mažuranić Brlić Ružić. Iako su Carolina i Fanny, poput brojnih drugih hrvatskih slikarica iz 19. stoljeća, bile članice plemićkih obitelji, pristup likovnim akademijama bio im je onemogućen, naglašava Žarka Vujić, no mogle su si priuštiti putovanja i mentore koji su im pomagali u razvijanju talenta.
– Teza o tome da je ženama bio potpuno zapriječen pristup institucionalnom školovanju nije točna. Zadnja istraživanja pokazuju da od ranih godina 19. stoljeća žene ipak ulaze u akademije – u vrlo malom broju, doduše, ali ulaze. Neke međutim, nemaju tu priliku, pa potporu i uporište traže u mentorima, a u istraživanju su izronili i grafički predlošci, točnije litografije, po kojima one rade. Nema sumnje kako je korištenje sličnih predložaka, moguće i priručnika, vodilo i sličnim interpretacijama pejzažnih motiva.
Carolina Voikffy, kao djevojka koja se školovala u Beču te prijateljevala s francuskim pejzažistom Felixom Ziemom, vrlo je lako dolazila do svojih predložaka, a tu su i brojna putovanja koje potkrepljuju njezini pejzaži. S druge strane, pretpostavlja se kako su likovni predlošci u ruke Fanny Daubachy dolazili iz Pariza, putem budućeg supruga Andrije Torkvata Brlića, ali i preko četvorice mentora. Takva privatna poduka djevojaka započinjala je precrtavanjem po spomenutim predlošcima, zatim je na redu bio rad prema gipsanim odljevima, a naposljetku je dolazilo slikanje prema nagim modelima. Bilo je to, naravno, ženama zabranjeno, no ovdje valja spomenuti Ana Mariju Marović, pobožnu Venecijanku bokeljskog podrijetla koju Kukuljević također spominje u tekstu iz 1856. te čija dva rada možemo vidjeti na izložbi u Galeriji Kontura, a jedan od njih je i muški akt.
– Ana Marija Marović za cijeloga se života bavila karitativnim radom, kasnije se zaredila te u Veneciji osnovala red Obnoviteljica Presvetog Srca Isusova, a njezino je slikarstvo obilježeno sakralnim motivima. Upravo zato je zanimljivo da je dr. Kovačić uspio nabaviti njezina “Plešućeg satira”, koji se danas čuva u Uffiziju. Ženama tada nije bilo dozvoljeno crtanje u akt sali, kao što kaže teza Linde Nochlin i ostalih feministica, no ovo je odličan primjer kako je jedna časna sestra mogla slikati golog muškarca, upravo zato što je crtala grafički prikaz skulpture – kazala je autorica izložbe.
A još jedan nezaobilazni dio priče o najstarijim hrvatskim slikaricama je i Nasta Rojc, osnivačica Kluba likovnih umjetnica koju smo pobliže upoznali na samom početku godine izložbom “Jedan susret”. Ona je, naime, bila dugogodišnja prijateljica Ivane Brlić-Mažuranić, čuvarice opusa Fanny Daubachy te autorice prvog hrvatskog romana za djecu.
– Rojčeva 1913. godine radi ilustracije za prvo izdanje dječjeg romana “Čudnovate zgode šegrta Hlapića” koji piše Fannyna snaha Ivana Brlić-Mažuranić. (...) Zanimljivo je kako tekst u kojem je u fokusu život u skladu s dužnostima koji donosi mir, Ivana poklanja Nasti, osobi koja je zapravo uvijek pronalazila načine kako se boriti protiv dužnosti. (...) Uz knjižicu darovala joj je i akvarel “Partija u parku” svoje svekrve Fanny Daubachy Brlić i tako je on nakon više desetljeća spojio jednu od naših najstarijih slikarica s onom koja je kasnije, u idućem stoljeću, krajnje aktivno djelovala kako bi žene na našim prostorima imale akademsko likovno obrazovanje, bile profesionalno udružene i mogle likovnim djelovanjem, a ne udajom i ispunjavanjem obiteljskih dužnosti, osigurati svoju egzistenciju – zaključila je Žarka Vujić, koja kao autorica potpisuje obje spomenute izložbe.
