Ono što su “Tri zime” Tene Štivičić za Zagreb, za građansku Hrvatsku, to je drama “Gdje se kupuju nježnosti” Monike Herceg za onaj dio Hrvatske koji je živio, i živi, u dvorištima kojima još trče kokoši, čak i one bez glava, prije nego završe u loncu. I usporedba nikako ne stoji zbog toga što obje priče prate nekoliko generacije jedne obitelji i pokušaje da se prekine krug obiteljskih nesreća, već je tu zbog snage dramskog pisma obje autorice. Ako su “Tri zime” s pravom proglašene prvom velikom hrvatskom dramom 21. stoljeća, onda je “Gdje se kupuju nježnosti” drama koja joj je ravnopravno stala uz bok.
Ujedno je to i djelo kojim je HNK Zagreb, nakon punih pedeset godine, iznova ostvario jedno od svojih važnih poslanja. Naime, Monika Herceg je ovom dramom pobijedila na raspisanom natječaju za novi dramski tekst, te tako Drama HNK Zagreb ponovno postaje mjesto gdje po čijim se okriljem rađaju ne samo nova značajna djela, već i novi autori hrvatskog dramskog pisma.
Moniku Herceg je poznata i priznata mlađa hrvatska pjesnikinja, a ovo je njena prva drama. Iz svake replike koju izgovaraju likovi jasno je da su rečenicama prethodili stihovi, jer ovdje su emocije mnogo važnije od samih događaja. A priča je to kćeri koja, svim svojim snagama, pokušava izaći iz obiteljske spirale nesreća. Gledatelj ratio težak život u sirmoaštvu, život bake uz muža alkoholičara, život majke koja zapravo nije imala šanse, jer jedva je završila osnovnu školu, udala se mlada... došao je rat, a iz rata se u obitelj vratio muž i otac opterećen PTSP-om i teškim siromaštvom, postajući čovjek koji nikada nije zagrlio svoje dvoje djece... Njegova supruga, majka glavne junakinje misli da je svojoj djeci dala sve, jer nije ih tukla i nisu bili gladni, dok ona sama iz mladosti nosi ozljede od batina koje je dobijala.
Gledati takvu priču iz Hrvatske, i znati da je ne samo stvarna, nego da u njoj i mnogo autobiografskih elemenata, o čemu svjedoče i pjesme Monike Herceg, danas je posebno teško, jer da nije bilo katastrofalnog potresa (Monika Herceg potiče iz sisačko-petrinjskog kraja), večina nas ne bi bila ni svjesna da postoje dijelovi Hrvatske, doslovno na dva koraka od metropole u kojima se još živi na način koji ocrtava ovosnažno djelo. Stoga je ovo i najaktualnija hrvatska drama, djelo koje snažno progovara o životu tu oko nas, a upravo takvo novo autorsko djelo zapravo nismo imali dugi niz godina. Teške su to slike, slike o životu i preživljavanju, ali slike koje završavaju nadom, jer krug pakla ipak je prekinut. Djeca glavne junakinje motiv su za nježnost, ona zna da je to svjetlo kojim se traba boriti protiv mraka svoje obitelji.
Uz odličan tekst, cijeli autorski tim predstave napravio je sjajan posaop. U prvom redu dramaturginja Jelena Kovačić koja je iz drame izbacila sporedne likove, ostavljajući samo obitelji, te je na taj način zgusnula sve te teške emocije, koje u svakoj slici postižu luk od mržnje do ljubavi, i opet nazad. Režija Renea Medvešeka je vrlo hrabra. Ulogu glave junakinje tumače tri glumice i u njihovoj međusobnoj igri zapravo na najbolji način na vidjelo izlazi rastrzanost lika, načini na koji ona pokušava: sjetiti se, razumjeti, oprostiti, preživjeti... živjeti.
Ostalo elementi predstave svedeni su na jednostavnost, mlatene minimalizam, što na sceni daje istinsku sliku života svedenih na minimum. Scenografkinja Tanje Lacko iznova dokazuje da istinski razumije srž dramskog djela, da ju je u stanju pocrtati nečim naoko sasvim običnim, te da baš ta običnost u konačnici priči da najsnažniji mogući pečat. I baš kao što je u ZKM-u radeći scenu za Krležina “Kristofora Kolumba” brodskom užadi stvorila utrobu broda, tako ovdje krumpirima razbacanim po sceni postiže dojam teškog, skromnog i siromašnog života ispunjenog fizičkim radom. Toj i takvoj scenografiji učinkovito služi svjetlo Aleksandra Čavleke, koji paleći (ili ne gaseći) svjetla u kazalištu jasno poručuje da ovdje svaki gledatelj mora imati oči širom otvorene. Taj stil jednostavnosti slijede i kostimi Doris Kristić, koji kao da su izašli iz “Gruntovčana”, noseći krunski dokaz ‘zacementiranosti’ života u naših siromašnim selima. Glazbu su napisali Zoran Šćekić, Nenad Sinkauz i Pavle Jovanović, koji je i uživo izvode u finalu predstave, kada ta glazba jasno postiže i dostiže katarzični učinak priče, uz nježni video nerođene bebe, koja rast u majci, a čiji je autor Ivan Marušić Klif.
I za kraj ono najvažnije: glumci. Ovdje nema slabe karike. Igor Kovač i Filip Vidović (otac i brat) igraju epizode, ali su dva jaka sidra ovog ženskom svemira. Mirta Zečević je baka koje se treba bojati i koju treba žaliti. Glavnu junakinju tumače Daria Lorenzi Flatz, Jadranka Đokić i Lana Barić, oštro podijeljenih uloga, koje se čvrsto isprepliću gubeći oštre uglove lika podijeljenog na tri dijela. Zapravo njihovo trojstvo pred očima gledatelja gradi tu ženu koja u sebi nosi nevjerojatnu snagu, a svaka joj glumica crta dio karaktera. Daria joj daje razum i realnost, Jadranka nježnost i emocije, Lana neuroze i nesigurnosti... Sve su odlične. Kraljica scene iznova je Nina Violić. Njena uloga majke je jedna od onih uloga koje se pamte za sva vremena. Ona glumi ženu koja je u stanju preživjeti baš sve, a glumica tu moć očajnice ocrtava kroz suptilnu gradaciju emocija i humora. Na kraju joj vjerujemo da će preživjeti i - nježnost.
