“Te 1945. pred mojim je očima nastajala, rasla i trajala druga Jugoslavija. Nisam znala da ću proživjeti četrdeset i pet godina u toj balkanski obojenoj, versajskoj tvorevini sa znakom crvene petokrake, a čiji je vođa i predsjednik samozvani maršal Tito, sve uz komunističku ideologiju ubrzo našao i zajednički jezik s Amerikom, kad ga je izgubio s Rusima, dobivao velike zajmove i uspijevao tako svojih šest republika i narode različitih vjera, običaja, jezika i kulture, držati na okupu, ili bolje reći na uzdi – u jednoj državi.”
Tako je u memoarima “Moja tri života” u izdanju Naklade Pavičić pisala Nela Eržišnik, komičarka poznata i kao Tetka Ikača te Marica Hrdalo. Preminula je na sutrašnji dan 2007. godine i pokopana na groblju u Voloskom pokraj Opatije. Rođena je kao Nevenka Maras u obitelji Matilde i Ivana Marasa u lipnju 1922. u Banjoj Luci. Nakon gimnazije radila je kao službenica na pošti, a poslije rata završila je studij glume na Zemaljskoj glumačkoj školi u Zagrebu. Kao studentica angažirana je povremeno u zagrebačkom HNK, a potom je prešla u kazalište koje je osnovao Branko Gavella.
Glumila je u predstavama “Lizistrata”, “Dundo Maroje”, “Stolice”... “Gospođa ministarka”, prema drami Branislava Nušića, skinuta je s repertoara iako je bila rasprodana jer je Nela “svojim nedopustivim improvizacijama iznakazila savršenoga Nušića, srpski jezik i kulturu”. Zbog tih je, po njoj neopravdanih prozivki, angažirala odvjetnika i pokušala pobiti optužbe na sudu. Sud je i dobila, ali po onoj “operacija uspjela, pacijent umro”, jer je predstava ukinuta. Prisjetila se kako je tijekom predstave “Kralj Betajnove” Ivana Cankara netko od učenika u publici glasno pustio vjetar. – Svinje jedne! Prasci! Zar ste u kazalište prditi došli, sram vas bilo! – vikao je glavni glumac Emil Kutijaro. Predstava je prekinuta, a učenici su veselo izašli puštajući usput vjetrove.
U Borbi je za nekoliko dana izašla kritika, a novinar je opleo po Kutijaru jer je Titovu omladinu nazvao svinjama. Bila je to prdstava, ne predstava, našalila se Nela. Nastupala je i u filmovima “Svoga tela gospodar”, “Sinji galeb”, “Koncert” i drugima, no najveću popularnost donijela joj je uloga Marice Hrdalo, lik razvijen u humorističnim emisijama na Radio Zagrebu. Skečeve je pisala sama. “Nasmijavala sam kao estradna komičarka publiku, one male ljude koji su baš zato i došli da pobjegnu od nečega što ih je mučilo i tištilo, da im makar zakratko, uveselim život.
Često sam se i sama smijala s njima, ali vrlo je teško opisati i objasniti da se ja, zadužena za smijeh onih koji su taj smijeh unaprijed platili, smijem čak više od njih, kao da sam ja platila sama sebi. Jednostavno bi se za vrijeme nekog moga nastupa, događalo u atmosferi nešto za što ja ne mogu reći da sam to ja umjetno stvarala, ali sam se poistovjetila s onim stotinama ili tisućama potreba i želja za smijehom, i to je bilo ono nevjerojatno”, napisala je u memoarima.
Osvrnuvši se na život u Jugoslaviji, navela je da su se pred narod sipale vreće laži, pred “nesretnu braću u bratstvu i jedinstvu”. Visoko ili niskopozicionirani drugovi su ponovno otišli u šume, no ovaj put u lovačkim odijelima. “Nova Hrvatska zaista se podigla iz pepela kao Feniks, i to iz pepela sagorene prve NDH, ali još i više iz pepela sagorenog komunizma i komunističke Jugoslavije. Izgorjela je Jugovina kao sila, sagorjela kao potreba, nestala do pepela kao prisutnost i teška mora”, istaknula je.
No, s tugom je zaključila da su se nakon smrti dr. Franje Tuđmana “malo pomalo ponovno, nekim čudom, samo njima svojstvenim načinom” komunisti opet pojavili na čelu “ratom razrušene, osakaćene i na sve načine ponižene Hrvatske”. “Možda, točnije – da oni nikada nisu nestali!”, napisala je. “Ja sam Tuđmanovu Hrvatsku, demokratsku, pravu, milom i silom samostalnu Lijepu našu, doživljavala ne kao nastavak one prve i nesretne NDH, nego one davne Hrvatske kralja Tomislava, jer je moj san o sreći hrvatskoga naroda počivao samo – na posvemašnjoj hrvatskoj slobodi”, naglasila je.
Njeni su nastupi bili protkani hrvatskim “ne baš jako otvorenim nacionalnim nabojem”, ali s porukama koje je razumio tko je htio, pogotovo u vrijeme Hrvatskog proljeća. “Pričajući šale i dovodeći tu moju publiku do urnebesna smijeha, ipak sam morala dobro paziti da mi se ne omakne nešto što bi povrijedilo Srbe, Muslimane, Crnogorce ili... ili, bolje reći one koji su u njihovo ime odlučivali. Samo se Slovenci nikada nisu uvrijedili. Ali zato smo imali na raspolaganju sav golemi kapitalistički svijet kojem smo se mogli izrugivati koliko smo htjeli i kako smo htjeli”, zapisala je.
Otvori KEKS Pay
