Pogled s trogirske rive na Čiovo danas je slika urbanog produžetka grada. Kuće se penju uz padine, uz obalu se nižu apartmani i restorani, a preko mostova neprekidno teku rijeke automobila i turista. Povezanost je tolika da mnogi ni ne primijete da su prešli na otok. Ta sraslost čini nezamislivim vrijeme kada otok nije bio poželjno mjesto za život, već prostor rezerviran za odbačene, svijet za sebe odvojen od grada koji mu je bio nadohvat ruke. Stoljećima je, naime, vrijedio zakon po kojem se na njega nitko nije smio naseliti.
Mračna uloga Čiova službeno je potvrđena odlukom trogirskih vlasti 1372. godine, prema kojoj su ondje smjeli boraviti samo pustinjaci i gubavci. Dok su pustinjaci tražili mir uz osamljene crkvice, za oboljele je uređen leprozorij uz crkvu sv. Lazara, a poslije i posebne kuće. Čiovo je tako postalo karantenski otok, mjesto izolacije koje je štitilo Trogir od neželjenih, pretvorivši se u sinonim za odvojenost i patnju.
Priča o progonstvu seže još u rimsko doba. Povijesni izvori spominju ga kao lokaciju na koju je car Julijan Apostat slao kršćanske prognanike, a lokalna predaja ga povezuje i s Dioklecijanom. Iako veza nije dokazana, kod Slatina i danas postoji lokalitet Dioklecijanova gomila. Uz taj se rt veže i mračna legenda o mučenju kršćana u užarenom metalnom konju, čiji su se krici navodno čuli sve do Dioklecijanove palače u Splitu.
Slika morbidnog otoka mijenja se u 15. stoljeću. Suočeni s osmanskom prijetnjom, Mlečani 1451. dopuštaju naseljavanje. Bio je to preokret: ljudi s kopna, bježeći pred opasnošću, pronalaze utočište na Čiovu, a prenapučeni Trogir širi se na susjednu obalu. Polako niču naselja poput Žednog, Okruga i Slatina. Nekadašnje utočište pustinjaka pretvara se u prostor vinograda, maslinika i ribarskih kuća, čime započinje posve novo poglavlje.
Stoljećima kasnije, sredinom 20. stoljeća, slijedi najdrastičnija transformacija. Od šezdesetih godina počinje intenzivna gradnja kuća za odmor. Poljoprivreda i ribarstvo ustupaju mjesto turizmu i ugostiteljstvu. Zbog toga danas na površini od 28,8 četvornih kilometara živi gotovo 8400 stanovnika, čime je Čiovo jedan od najgušće naseljenih hrvatskih otoka – potpuna suprotnost njegovoj srednjovjekovnoj pustoši, kako piše Enciklopedija.hr.
Danas je granica između Trogira i Čiova gotovo izbrisana. Nekadašnja polja zauzeli su apartmani, a obala je postala niz plaža. Iako se čini da je Čiovo izgubilo autentičnost, njegova privlačnost leži drugdje. S gotovo 47 kilometara obale, otok nudi bezbroj uvala i mjesta za kupanje. Za odvažnije istraživače, i dalje čuva skrivene plaže i čisto more. Stotine tisuća noćenja godišnje svjedoče da, unatoč svojoj kompleksnoj i mračnoj povijesti, Čiovo danas uspješno piše svoju novu, turističku priču.
Kako su hrvatski otoci dobili svoja imena? Priče su fascinantne!
Otvori KEKS Pay
Ima li ijedan normalan članak za pročitati u današnjim medijima. Mediji su se pretvorili u big brother za one sa IQ cipele