Točno na današnji dan, prije trideset i jednu godinu, na Petrovačkoj cesti između Bosanskog Petrovca i Ključa, u raketiranju izbjegličke kolone poginulo je desetero civila, među kojima i dvoje djece iz Donjeg Lapca: jedanaestogodišnja Nevenka i devetogodišnji Žarko Rajić. Na taj datum, koji za mnoge prolazi nezapaženo u sjeni proslave slobode izborene u operaciji “Oluja”, organizacija Arterarij najavljuje predstavu "U našem vrtu samo trava nije pokošena”, u režiji Romana Nikolića i dramaturgiji Dorotee Šušak, a čija je premijera zakazana za 18. rujna 2026. godine u Zagrebu, u Arterariju.
Odabir datuma ove objave nije slučajan, kao što ni sjećanje nikad ne bi smjelo biti stvar slučaja. Vojno-redarstvena operacija Oluja ostaje jedan od temeljnih i ključnih događaja u povijesti Republike Hrvatske; pothvat kojim je obranjen teritorij i izborena budućnost u kojoj danas živimo.
Upravo je ta izborena sloboda, međutim, ona koja jednom društvu omogućuje da odraste u zrelost: da se, bez straha od umanjenja vlastite pobjede, prisjeti i onih svojih žrtava koje povijest rado ostavlja izvan svečanih govora. Društvo je slobodno tek onda kad si može priuštiti da pamti cijelu istinu i za nju preuzme odgovornost. Upravo je ta sposobnost sjećanja, a ne prešućivanja, najbolji dokaz da je izborena sloboda doista zaživjela.
U tom duhu nastaje i predstava Arterarija. Ona ne dovodi u pitanje legitimitet Oluje niti umanjuje doprinos i žrtvu hrvatskih branitelja. Naprotiv, polazi upravo iz zahvalnosti prema njima, iz uvjerenja da je moguće biti ponosan na oslobođenje i istovremeno posve iskren prema onome što je u ratu učinjeno mimo njegova opravdanoga cilja. Autori i izvođači kroz kazališni jezik grade svjedočanstvo o dvoje djece kojima je jedno putovanje, koje nikad nisu birali, postalo i posljednje, te o ljudima čiju su već unaprijed viđenu budućnost podjele rata prekinule.
Predstava polazi od jednostavne, ali zahtjevne misli: da žrtva ostaje žrtva neovisno o strani s koje dolazi, i da je spomen na nedužno stradalu djecu čin ljudskosti prije nego li politički čin.
Naslov predstave – "U našem vrtu samo trava nije pokošena" – metafora je vrta koji, unatoč prividnom redu, čuva mjesta koja ostaju netaknuta, neizlječena, obrasla sjećanjem koje se ne da urediti. Predstava je zamišljena kao gest empatije prema svim roditeljima koji su u ratu izgubili djecu, te kao poziv na društveno sjećanje koje njeguje ljudskost iznad podjela; sjećanje koje ne oduzima ništa slavlju slobode, već mu, naprotiv, daje dublji i trajniji smisao.
Otvori KEKS Pay
Još jedan čin koji ne dozvoljava srpskom narodu da doživi katarzu. Dugoročno gledano, izrazito antisrpska predstava. Paradoks, zar ne?