Pawel Pawlikowski jedno je od najvećih imena europske i svjetske kinematografije te autor koji je u ravno 40 godina karijere promijenio brojna kreativna obličja. Osamdesetih je zanat brusio na televiziji, potpisujući epizode kultnih BBC-ovih emisija Open Space, Saturday Review i Bookmark angliziranim imenom Paul Pawlikowski. Zahvaljujući novinarskoj akreditaciji, početkom devedesetih nevjerojatno je slobodno dokumentirao svakodnevicu Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Biljane Plavšić u Bosni, a ruskog pjesnika Edvarda Limonova snimio je među “turistima” koji su pucali po opkoljenom Sarajevu, što je prikazao u dokumentarcu “Srpska epika”.
Festivalski svijet osvojio je dvijetisućitih gorko-nježnim hitovima “Last Resort” i “My Summer of Love”, a autorsku zrelost i najveća međunarodna priznanja zaradio je sa zadnja tri filma, posvećena periodu od Drugog svjetskog do hladnog rata. Najnoviji od njih, u Cannesu nagrađena “Očevina”, sutra će otvoriti Sarajevo Film Festival. O tom filmu, kao i o brojnim drugim temama, razgovarali smo na nedavnim Slano Film Days, manifestaciji koju vodi osnivač sarajevskog festivala Mirsad Purivatra, a na kojoj je Pawlikowski redovni gost.
Filmovi “Ida”, “Hladni rat” i “Očevina” često se promatraju kao svojevrsna trilogija, ponajprije zbog estetike i tema. Kako vi to vidite?
Nisam ja taj koji ih je nazvao trilogijom, ali neki kritičari jesu. Ta tri filma povezuje to što se bave ljudima, složenim likovima, odnosima i kompliciranim povijesnim okolnostima. Također dijele crno-bijelu fotografiju i gotovo kvadratni format kadra, pa doista djeluju kao dio istog autorskog razdoblja.
To mi je zanimljivo jer su vaši rani filmovi bili vrlo različiti – politički poput “Serbian Epics”, romantični poput “My Summer of Love”, pa i razigrani. Vidite li sebe kako se vraćate takvom pristupu ili ostajete u ovom ozbiljnijem, formalno strogom izrazu?
Vjerojatno ću ponovno snimiti crno-bijeli film jer priča koju imam na umu to traži, ali ne razmišljam u tim kategorijama.
Uvijek radim filmove koji odgovaraju mojem trenutačnom unutarnjem stanju. Kad sam radio dokumentarce, bio sam u određenoj fazi života. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih svijet se otvarao i imao sam osjećaj da bilježim nešto jedinstveno. Tada još nije postojala današnja stalna digitalna dokumentacija svega.
Neki moji filmovi bili su politički, neki nisu. No nikada me nije zanimalo novinarstvo. U stvari, radio sam gotovo suprotno od njega. Novinarstvo često pojednostavljuje stvari, ponavlja obrasce i klišeje dok ne postanu “stvarnost”. Mene je zanimalo pokazati da je stvarnost mnogo složenija i paradoksalnija.
Smatrate li da umjetnost ima tu ulogu – ispravljanja pojednostavljenih narativa?
Da. Aktivisti često stvaraju narative koji se ponavljaju do točke u kojoj zamijene stvarnost. Ne snimam filmove o temama ili “problemima”. Ne želim da film bude puka ilustracija neke ideje ili političke poruke, nego da bude univerzalan i bezvremen.
Spomenuli ste, primjerice, “My Summer of Love”. Danas ga mnogi ističu kao queer film jer se vrti oko ljubavne priče između dvije djevojke, ali on govori i o klasnim razlikama, prijevari, vjeri i mašti.
Što je s filmom “The Island”, koji ste dugo razvijali, a u kojem su trebali glumiti Joaquin Phoenix i Rooney Mara? Hoće li se realizirati?
Ne, taj je projekt jednostavno previše skup za realizaciju. Budžeti su sve manji, okolnosti sve teže i u jednom trenutku postalo je jasno da ga nećemo moći ostvariti. Takav je život. Razvijamo druge ideje, ali volio bih da one ostanu iznenađenje.
Uočavam da posljednjih godina autorski često istražujete prošlost.
To je zato što ne znam što bih s današnjošću. Živimo u nekoj vrsti znanstvenofantastične stvarnosti koju bih možda za trideset godina lakše razumio nego sada. Ne mislim samo na politiku nego i na tehnologiju, na način na koji digitalni svijet mijenja naš živčani sustav. Sve je to teško obuhvatiti, zbunjuje me i pomalo plaši. Zato se vraćam prošlim razdobljima. Svijet mojih roditelja, svijet u kojem sam odrastao – to mi je jasnije. A osjećam i određenu nostalgiju prema analognom svijetu i ljudima koji još nisu potpuno digitalizirani.
Što vas u današnjem svijetu najviše zabrinjava?
To što imamo mišljenja o svemu, ali bez stvarnog iskustva. Imamo ogromne količine informacija koje nisu povezane s našim životima. Proživljavamo tuđe drame i stvaramo velike narative oko njih. Prekinuta je veza između onoga što doista znamo iz života i zaključaka koje donosimo.
Spomenuli ste i svoju tetu kao primjer drukčijeg iskustvenog znanja.
Da. Proživjela je rat i staljinizam, doživjela je više od sto godina. Nije bila intelektualka, ali je bila iznimno pronicljiva. Sve što je govorila dolazilo je iz iskustva. Danas imamo ljude koji su “stručnjaci za sve”, ali njihovo znanje dolazi od drugih stručnjaka. Kad jednom uđete u takav informacijski mjehur, više ne vidite ostatak svijeta.
U filmu “Fatherland” bavite se Thomasom Mannom i njegovom obitelji. Kako gledate na njega?
Mnogo je intrigantnih momenata u njegovu životu. Primjerice, danas je opće poznato da je bio homoseksualac. Nije to živio otvoreno, ali je to izražavao u književnosti. Dovoljno je pročitati “Smrt u Veneciji” ili “Tonija Krögera”. Njegov sin Klaus bio je otvoreno homoseksualan i živio je mnogo slobodnije. Erika je bila još kompleksnija – u to vrijeme bila je u vezi s Brunom Walterom, 74-godišnjim dirigentom. Bila je vrlo nekonvencionalna osoba i teško ju je svesti na današnje kategorije identiteta.
Što vas je posebno zanimalo u toj priči?
Dvosmislenost. U filmu postoji scena u kojoj Erika šamara glumca koji je bio povezan s nacističkim režimom. On joj govori da je njoj bilo lakše ostati “moralno čista” jer je privilegirana. Pritom, ona ga ne šamara zato što je nacist, nego zato što ju je emocionalno pogodio. Volim situacije koje funkcioniraju na više razina istovremeno.
Kada vas je umjetnost posljednji put snažno dirnula?
To se događa često. Jutros sam slušao Mahlerovu simfoniju i bio potpuno preplavljen. Nedavno sam gledao brazilski film “The Secret Agent”, koji me iznenadio i uzdrmao, i jedan kolumbijski film koji mi je bio iznimno zanimljiv. Uvijek postoji nešto što vas može dirnuti — film, glazba ili nešto potpuno neočekivano.
Može li vas dirnuti i svakodnevica?
Naravno. Nedavno mi se u Ateni pokvario telefon. Otišao sam u servis, djevojka ga je popravila u 15 minuta i rekla da ne trebam platiti ništa. Takve stvari katkad više dirnu nego film. Dovoljno je da netko izađe iz rutine i pokaže ljudskost.
Kada već spominjete rutinu, u svojem nedavnom predavanju spomenuli ste rad s glumcima i njihove automatizme.
Mnogi glumci, posebno oni koji rade na televiziji, razviju prečace – geste i izraze kojima brzo prenose emociju. Na filmu ih katkada treba “odučiti” od toga. Ali na “Očevini” sam radio s iznimnim glumcima, poput Sandre Hüller, s kojom nije bilo potrebe za takvim intervencijama.
Kako usklađujete njihovu glumu i svoj vrlo precizan vizualni stil, pogotovo u zadnja tri filma?
To je teško. Neki redatelji rade isključivo s glumcima, drugi s kamerom. Ja pokušavam raditi oboje istovremeno, što nije jednostavno jer katkad slika ostavlja malo prostora glumcima, pa treba pronaći ravnotežu.
Svoje filmove predstavljate na najvećim festivalima poput Cannesa. Oni su mjesta filmskog susreta, ali i sve žešćih političkih rasprava. Mislite li da je dobro da festivali adresiraju goruća društvena pitanja?
Razumijem zašto se o tome govori, ali nisam siguran da to pomaže filmu. Ako stalno ponavljate iste poruke istoj publici, učinak je ograničen. Ako mene pitate, umjetnost bi trebala pokazati ljudskost i složenost. Čak i ljudi koji su moralno kompromitirani mogu reći nešto što je istinito. Svijet je pun paradoksa i to me fascinira.
Otvori KEKS Pay
