Moniku Herceg upoznali smo kao pjesnikinju, dokazala se i kao dramatičarka dva puta osvojivši nagradu Marin Držić, njezine kratke priče ovjenčane su, među ostalim, na Večernjakovu natječaju Ranko Marinković, nagradama Lapis Histriae i Biber. U 2026. godini na red je došao i njezin prvi roman "Ovdje počinje šuma", objavljen u izdanju Frakture, ali i debitantski film, kratki dokumentarac "Joso", priča o njezinu susjedu, "životu na margini, o siromaštvu koje je stvarno i stalno stanje sela na Baniji, o samoćama i selima koja nestaju".
"Ne razmišljam toliko o razlikama u formatima, već više pokušavam sagledati priču, a svaka priča traži svoj jezik, svoj način pripovijedanja. Režiram i radijske drame. Sve to, na kraju, kao i široko čitanje i stjecanje znanja, od psihologije do filozofije i znanosti, omoguće mi bolje uvide u moje, ali i tuđe pisanje", kaže nam Monika Herceg.
Moram primijetiti da je i u romanu, kao i u filmu, itekako prepoznatljiv vaš pjesnički izričaj. Je li ta progresija išla prirodno? Kako vam se priča "Ovdje počinje šuma" nametnula kao roman?
Prozu, baš kroz kratke priče, opipavam godinama, a svemu što radim pristupam s pažnjom i temeljito. Za mene je bilo bitno izazvati ustaljene forme pripovijedanja, pronaći točan jezik, preciznu formu i strukturu pripovijedanja.
Postoji sjajan esej "Vreća kao model za teoriju fikcije" Ursule K. Le Guin. Ukratko, u njemu je meni izuzetno bitna bila njezina tvrdnja da smo povijest čovječanstva naučili zamišljati kao priču o lovcu, oružju, osvajanju i pobjedi. Mamut je zanimljiv, sakupljanje zobi nije. Onaj koji ubija mamuta postaje junak, a svi ostali, žene, djeca, oni koji skupljaju hranu, kuhaju, nose, pamte, liječe, ulaze u njegovu priču kao sporedni likovi. Le Guin to formulira brutalno jednostavno: svi oni jesu dio priče o junaku, ali to nije njihova priča. Priča pripada njemu.
Ali, što ako promijenimo očišta, ali bitno promijenimo? Da nam je bitno kako žene pričaju i prenose priče, kako djeca pamte, kako osjete tektoniku rata? Rat je, kao i bilo koja druga pošast za žene pun drugačijih pitanja: gdje ćemo spavati, ima li brašna, što ćemo ponijeti, gdje je dijete, tko je bolestan, što se dogodilo kući, što ćemo jesti sutra, kako nastaviti živjeti. Zato je moj roman spremnik, Ursulinim riječima rečeno. Nije očekivano napisan, niti sam to ikada htjela. Najbitnije stvari događaju se kada propitujemo ustaljena pravila.
Jezik romana je jednostavan, rečenice kratke, ritmične, pa i grube – kao i život i ljudi koje opisuje. Posebno me se dojmila i dječja perspektiva i vaše poigravanje s nepouzdanošću sjećanja...
Dugo sam radila na tome da se iskristalizira i perspektiva i jezik, i da je očistim. Ovo je knjiga koja nastoji ostati vjerna suženosti dječje perspektive koja cijeli jezik dohvaća iz okoline, koja je siromašna, neuka i gruba, a sve je pritom ograničeno i traumom koja uvelike utječe i na način pripovijedanja. Htjela sam napraviti spremnik, izazvati dosad poznato pripovijedanje. Fragment je epistemološka odluka. Dijete raspolaže komadićima svijeta. Baba pripovijeda priče. Zato imamo spremnik unutar spremnika, vreću u vreći, babino pripovijedanje. Ona djetetu predaje svijet kroz priče, dijete skuplja te priče, a odrasla autorica skuplja dijete, babu, rat, kuću, šumu i priče u knjigu. Naravno, sjećanja su uvijek nepouzdana, jer su također priče, koje ponavljamo iznova sami sebi, ostajući pritom sa zadnjom verzijom ispričanog.
Jedan mi se pasus urezao u pamćenje: "Došli su brzo poslije, tražili su po kući, razbijali i prijetili. Na kraju ga našli u sijenu, izvukli ga iz kuće i strijeljali. Tko, pita dijete? Vojska, kaže baba, ona koja je prva došla." Često zaboravljamo da mali čovjek gotovo nikada nije imao moć da izabere koji će ga sistem samljeti. Imamo li je uopće i danas?
Rat uglavnom poznajemo iz muškoga glasa. Ne samo zato što su ga muškarci vodili i o njemu pisali nego i zato što smo naučili povijest rata pripovijedati kroz bitke, vojske, pobjede, poraze, strategije i heroje (možemo se vratiti opet i Le Guin). Svetlana Aleksijevič u romanu "Rat nema žensko lice" pokazuje da, kada se počne razgovarati sa ženama, pojavljuje se neka druga povijest. Rat nije ništa drugo nego ubijanje, i tako to žene pamte. Upravo se Aleksijevič osvrće na svjedočenje žene koja nakon bitke prolazi bojnim poljem. Leže mrtvi mladići i žao joj je i jednih i drugih.
Ne mislim pritom da je svejedno koja je vojska došla ni da među ideologijama nema razlike. Upravo suprotno. Ali ljudi koji imaju najmanje moći vrlo često ne biraju povijest koja će im se dogoditi. Oni snose njezine posljedice. A žene su stoljećima bile čuvarice upravo te druge povijesti: ne samo povijesti pobjeda i poraza nego povijesti cijene koja je za njih plaćena.
Svaki dan biramo biti bolji ili gori; roditelji, prijatelji, partneri, pisci, ljudi. Usred tektonike velikih promjena često se nađemo nevini, ali ponekad smo i suodgovorni kao građani. Ipak, svatko od nas ima izbor hoće li šutjeti, hoće li reći nešto, hoće li inzistirati, makar i u svom malenom krugu, na nježnosti, i otporu. Na kraju, sjetimo se Josipa Reihl-Kira, sjetimo se Diane Budisavljević. Izbor uvijek postoji.
Kroz vaš se cjelokupni umjetnički rad isprepleće i vaš feministički i društveni aktivizam. I, kao što smo mogli svjedočiti u posljednjih mjesec dana, realna je opasnost da se vaša djela promatraju gotovo isključivo kroz taj ključ. U jeku smo, naime, pravoga književnog skandala koji je "Ovdje počinje šuma" sasvim nenadano izazvala – uzrujava li vas to ili smatrate da ipak ne postoji negativan publicitet?
Svaka knjiga ima svoj život koje autorice i autori ne mogu predvidjeti. Meni je bitno da se o književnosti razgovara ozbiljno, a ostalo nemam potrebu komentirati.
Međutim, angažirana umjetnost, onda kada nas svojom porukom lupa po nosu, često zna djelovati više poput pamfleta. Gdje nalazite tu granicu između propovijedi i umjetnosti i kako na njoj balansirati?
Shelley je prije dvjesto godina već razumio da književnost može politički djelovati na različitim razinama. Jedna pjesma može biti napisana tako da je radnici skandiraju na političkom skupu, dok druga politički djeluje mijenjajući način na koji zamišljamo svijet. Pritom političku funkciju poezije Shelley, s čim se slažem, nije svodio na ono što bismo nazvali agitpropom. U eseju "A Defence of Poetry" njegova je teza mnogo šira: pjesništvo mijenja imaginaciju, a sposobnost zamišljanja iskustva drugoga preduvjet je moralne i društvene promjene. Odatle i njegova slavna tvrdnja da su pjesnici nepriznati zakonodavci svijeta.
U nedavnom intervjuu koji sam vodila s bukerovcem Paulom Lynchem, čiji je roman "Prorokova pjesma" smješten u distopijsku blisku budućnost pod desničarskom diktaturom, iznenadilo me kada mi je kazao da njegova proza nije ni angažirana ni politična te da smatra kako je ta floskula o tomu kako je svaka umjetnost politična apsolutni "bullshit". Pretpostavljam da se s njim ne biste složili?
Možemo početi s općim mjestima. Dana 10. svibnja 1933. na Opernplatzu u Berlinu okupilo se oko 40.000 ljudi. Pronacistički studenti, uza sudjelovanje pripadnika SA i podršku nacističkih dužnosnika, spalili su oko 20.000 knjiga. Tijekom 1950-ih iz Zapadne Njemačke puštani su baloni koji su preko Željezne zavjese nosili tiskovine; između veljače i svibnja 1955. tim je putem prema Poljskoj poslano više od 260.000 primjeraka Orwellove "Životinjske farme". Tijekom opsade Sarajeva granatirana je Vijećnica, u kojoj se nalazila Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine. Požar je uništio najveći dio fonda od gotovo dva milijuna svezaka.
Autorova svijest o političkom djelovanju vlastitog djela nije uvjet njegova političkog djelovanja.
Svijet je pun ljudi za koje knjiga još uvijek može značiti zatvor, progon, zabranu, gubitak posla, nasilje (sjetimo se nedavnog slučaja napada na Arsenijevića u Beogradu) pa i smrt. Zato mi se mogućnost da kažemo kako književnost nema nikakve veze s politikom čini prije svega privilegijem onih društava i pojedinaca koji dovoljno dugo nisu morali osjećati političku moć književnosti na vlastitoj koži. Politično je i ono što odlučujemo vidjeti, čiji život smatramo vrijednim pripovijedanja, kome dajemo glas, što ostavljamo izvan kadra i koji svijet predstavljamo kao normalan.
Možda je danas, zbog sustavnoga gubitka pozornosti, lakše povjerovati da knjige više nemaju takvu moć, a samim time i da autori nemaju nikakvu odgovornost osim da dobro napišu vlastiti tekst. Ali i mogućnost takvog uvjerenja govori o poziciji privilegija. Ako vam se književnost čini apolitičnom, možda to ne znači da je književnost izvan politike, nego da vas politika trenutačno dovoljno štiti da njezinu prisutnost ne morate primjećivati.
Ovaj je roman zapravo tek početak trilogije? Na čemu još radite?
Trilogija kuće planirana je kao istraživanje jezika u izbjeglištvu, u sustavu triju kuća u kojima dijete, djevojčica raste, a samim time od prajezika i pamćenja gradi veće strukture, poslije i sama stvarajući priče. Pišem i knjigu eseja, i poezije. Vidjet ćemo što će prvo izaći.
Otvori KEKS Pay
