Po zanimanju sam, barem onom u duši, nomad, kaže Jasen Boko. Čovjek koji je radio u rudnicima zlata u Australiji, brao maline u Quebecu, autostopirao Iranom i Burmom, penjao se po Himalaji i putovao Putem svile nije mogao odoljeti zovu jednog od najvećih putnika svjetske književnosti.
Prije petnaest godina krenuo je tragom Odiseja i doplovio do zaključka kako Homerov junak nije deset godina lutao Sicilijom i zapadnim Mediteranom, nego Jadranom. Boko tvrdi kako tragovi Odisejeva putovanja vode duž istočne obale Jadrana. Mljet je Kalipsina Ogigija, Korčula je Kirkin otok, Polifem je na Hvaru, Lestrigonci su u Omišu. Za prvo izdanje knjige "Tragovima Odiseja" 2012. godine dobio je nagradu Kiklop za najbolje publicističko djelo. U drugom, dopunjenom i izmijenjenom izdanju svojoj se tezi vraća još uvjereniji.
Zašto ste se, nakon toliko godina, ponovno vratili Odiseju?
Jednostavno, Odisej je vječna tema, ona koja stoji u temeljima današnje civilizacije. Ep o njemu ujedno je, uz Gilgameša, jedan od prvih svjetskih putopisa. Prošlo je četrnaest godina od prvog izdanja moje knjige, koja je odavno rasprodana, pa sam odlučio pripremiti novo, znatno dopunjeno izdanje. Odisej me nikada nije prestao zanimati, a u međuvremenu su se pojavila i nova istraživanja te se cijela geografska priča dodatno posložila u mojoj glavi.
Što vas je navelo da počnete istraživati Homerovu geografiju?
Uz "Ilijadu" i "Odiseju" još se od antike polemizira o nekoliko pitanja. Prvo i osnovno jest tzv. homersko pitanje. Od 19. stoljeća znanstveni se svijet podijelio na analitičare – koji smatraju da pojedini dijelovi homerskih epova potječu od različitih autora – i unitariste, koji zastupaju njihovo jedinstvo i Homerovo autorstvo. Smatram da su Lord i Perry u prvoj polovini 20. stoljeća, na primjeru bosanskohercegovačke epike toga vremena, jasno pokazali da je autor tih epova bio jedan čovjek, a je li se on doista zvao Homer, manje je važno. Kad proučavate strukturu ovih epova, jasno je da je riječ o jednom autoru koji se služi vrlo modernim književnim postupkom te da djela zasigurno nisu nastala sklapanjem više manjih epskih cjelina. Drugo je pitanje je li riječ o fikciji i mitologiji ili su epovi povijesno utemeljeni. Mislim da je još Schliemann otkrićem Troje i istraživanjem Mikene dokazao kako grčka mitologija, barem njezin dio vezan za Trojanski rat, počiva na povijesnim činjenicama te da su junaci "Ilijade" i "Odiseje" stvarne povijesne osobe. Konačno, pitanje Homerove geografije u "Odiseji" još od antike dijeli ne samo znanstvenu javnost: postoje oni koji smatraju da je riječ o potpunoj fikciji (poput oca geografije Eratostena), ali i oni koji diljem Sredozemlja, pa čak i izvan njega, pronalaze lokacije opisane u "Odiseji".
Vi ste, sudeći po knjizi, definitivno pristalica teorije koja smatra da geografija "Odiseje" nije puka fikcija, ali se nikako ne slažete s lokacijama koje su navodno prepoznate još od antike?
Da, najveći broj tumača "Odiseje", još od antike i Pizistratove redakcije te zapisivanja epa oko 530. godine pr. Kr., Homerove lokacije uglavnom smješta oko Sicilije, u središnjem Mediteranu. E sad, teško je u intervjuu u nekoliko rečenica iznijeti teze koje sam u knjizi izložio na 250 stranica. Ukratko, autor "Odiseje" bio je izvrstan poznavatelj mediteranskih morskih uvjeta. Kod njega nikada ne puše neki apstraktni "vjetar"; on precizno razlikuje četiri osnovna vjetra Sredozemlja: zefir ili sjeverozapadnjak (maestral), not ili južnjak (jugo), borej ili sjevernjak (bura) i eur ili istočnjak (levant). Upravo su ti vjetrovi određivali Odisejevu putanju u vremenima kada je pomorstvo gotovo isključivo ovisilo o vjetru. I jasno je istaknuto više puta: maestral je povoljan vjetar koji Odisejeve brodove vodi prema Itaki, dok je jugo neprijateljski vjetar koji ih tjera daleko od doma. A postoji samo jedno mjesto na Sredozemlju gdje to odgovara Odisejevu lutanju: Jadran. Samo iz Jadrana maestral vodi prema domu, dok jugo tjera na suprotnu stranu; sa Sicilije to zasigurno nije slučaj. Kada se tomu doda da Homer više puta izrijekom govori kako Odisej luta "potpuno nepoznatim arhipelagom", dok Sicilija ni tada nije bila nepoznata niti je arhipelag, postaje jasno da Jadran, u ono vrijeme posve nepoznato more, može biti jedino takvo mjesto na Sredozemlju. Pošao sam od te pretpostavke, a zatim se sve ostalo samo logično posložilo.
Kako to da se Sicilija još u antici spominjala kao mjesto na kojem je navodno bilo više Odisejevih postaja?
Pa mislim da je razlog za te tvrdnje zapravo politički. Herodot i Tukidid, suvremenici zlatnog atenskog razdoblja sredinom 5. stoljeća stare ere, postavili su osnove da bi kasnije Plutarh i Strabon, da spomenem samo najvažnije, definirali geografiju "Odiseje". Uz mnogo maštovitih detalja, oni se, a potom i njihovi nastavljači, odlučuju za Siciliju i područja oko nje: Lestrigonci, Eol, sirene, Scila i Haribda – svi su smješteni na Siciliju ili u njezinu neposrednu blizinu, dok se Kalipsina Ogigija povezuje s otokom Gozom u malteškom arhipelagu, a Kirkin otok s brdom Circeo na jugu Italije. Naravno, postoje i brojna druga tumačenja Odisejevih postaja, ali ova su među najčešće prihvaćenima.
Zašto politička odluka?
Kad u osmom stoljeću prije Krista započinje grčka kolonizacija Sredozemlja, neposredno nakon Homerova vremena, Sicilija, uz jug današnje Italije, postaje obećana zemlja. Grci je nazivaju znakovitim imenom Magna Graecia, odnosno Velika Grčka, a taj dio svijeta postaje ono što će Indija dvadeset pet stoljeća poslije biti Velikoj Britaniji: dragulj u kruni. Najveći grčki hramovi, najspektakularnija kazališta i najveći gradovi ne nalaze se na grčkom kopnu, nego upravo na Siciliji. U klasičnom razdoblju, kad je Grčka bila na svom vrhuncu i kad pišu Herodot i Tukidid, trebalo je dokazati ono što će se početkom devedesetih dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj zvati "od stoljeća sedmog" – kontinuitet bivanja na osvojenim prostorima. "Odiseja" je savršeno poslužila toj svrsi: zahvaljujući njoj, Odiseja, Grka iz davnih mitskih vremena, bilo je moguće predstaviti kao prvog koji je stigao u tada navodno divlju zemlju Siciliju, nastanjenu tek ljudožderima i divljacima. Na taj je način Odisej postao svojevrsni Kolumbo antičkog svijeta: Siciliju je "otkrio" i pripojio zamišljenom prostoru svoje domovine, čime je kasnijoj grčkoj kolonizaciji dao i povijesno uporište. Pritom se nitko nije zamarao time što u je takvoj geografiji Odisej potpuni pomorski idiot koji se deset godina vrti oko Sicilije, koju Grci već poznaju, misleći da luta nepoznatim arhipelagom!
Što je novo u ovom izdanju? Postoji li neko otkriće ili argument do kojeg ste došli tek posljednjih godina, a koji vas je posebno uvjerio da ste na dobrom tragu?
Najveća je novost to što sam konačno došao do dijela izgubljenog rukopisa Aristida Vučetića, koji je, uz Grgu Novaka, bio jedan od prvih i najtemeljitijih istraživača geografije "Odiseje". Riječ je o njegovim iznimno kvalitetnim ilustracijama za knjigu, koje, nažalost, nisam mogao koristiti jer nisam uspio pronaći nositelja autorskih prava, ako takav nakon toliko godina uopće postoji. Budući da sam posebno osjetljiv na pitanje zloupotrebe autorskih prava, odlučio sam te ilustracije ne uvrstiti u knjigu.
Osim toga, putovao sam na neka mjesta na kojima ranije nisam bio, još nekoliko puta pažljivo pročitao Homerove opise luka, otoka i vjetrova te sam konačno uvjeren da su lokacije Odisejeva lutanja u Jadranu koje predlažem točne. Iznimka su samo neke potpuno fantastične epizode, poput Hada, koje su u tu usmenu predaju ušle zato što su bile posebno zanimljive slušateljima toga vremena. Ponovno sam istraživao i način na koji nastaju mitovi: oni u pravilu počinju od neke povijesne priče, a zatim se u prepričavanjima postupno mijenjaju, rastu i razvijaju u fantastičnom smjeru, prema načelu trača koji je, vjerovali ili ne, bio popularan i u ono vrijeme. Više prostora posvetio sam i Argonautima, jer su te dvije priče usko povezane.
Prvo izdanje izazvalo je veliku pozornost, Knjiga je dobila Nagradu Kiklop, što je veliko priznanje za publicističko djelo. Je li bilo reakcija povjesničara, arheologa i klasičnih filologa?
Čuo sam mnogo reakcija stručnjaka, i onih koje sam konzultirao tijekom rada na knjizi, ali i drugih koji su se susreli s mojim istraživanjem, a sve su bile pozitivne. Kao ni "Odiseja", ni moja knjiga nije fikcija; ona se temelji na znanstvenoj literaturi koju sam proučio, putovanjima po navodnim Odisejevim lukama i – iznad svega – logici putovanja koju određuju vjetrovi. U tom su mi dijelu posebno važne bile potvrde iskusnih jedriličara, poput Lea Lemešića, koji je na temelju vlastitog iskustva potvrdio moje teze o Homerovim vjetrovima i Jadranu.
Zemlju Lotofaga smještate kod punte Planke, oslanjajući se među ostalim na Pseudo-Skilaka te Grgu Novaka i Petra Nisitea. Zašto vam se upravo to čini najuvjerljivijom lokacijom?
To je prvo mjesto u Jadranu na koje Odisejeve brodove baca jugo, a tu se razilazim s Aristidom Vučetićem, koji smatra da se zemlja Lotofaga nalazila u današnjoj Rijeci Dubrovačkoj. Mislim da je neosporno kako ljudi iz Odisejeve posade dobro poznaju orijentaciju na moru, a budući da ih od tog trenutka povoljni vjetar maestral vodi prema Itaki, Lotofazi moraju biti najsjevernija točka koju Odisej doseže u Jadranu. Jer, ako se nalaze u Rijeci Dubrovačkoj, nema logike da mornari s njegovih brodova kreću prema srednjem Jadranu, na sjeverozapad, dakle u suprotnom smjeru od Itake. Ono što su svi tumači geografije "Odiseje", vjerojatno namjerno, previdjeli jest Pseudo-Skilakov peripl – peljar, odnosno prvi zabilježeni obilazak brodom cijelog Sredozemlja, pa tako i Jadrana. Vjerojatno njegov autor nije bio Skilak (otuda i prefiks pseudo u nazivu), a djelo je nastalo još u 4. stoljeću prije Krista. U njemu Pseudo-Skilak jasno smješta Lotofage u Jadran, negdje oko Punte Planke, Diomedova rta. Sva kasnija putovanja pokušaj su nastavka puta prema jugoistoku i Itaki, pri čemu ih ometa jugo, a pomaže im maestral.
Tvrdite da nigdje na Mediteranu ne postoji uvjerljiviji spoj "Kozjeg otoka" i Kiklopove zemlje od Šćedra i južne obale Hvara. Što vas je na terenu u to uvjerilo?
Obišao sam više navodnih Kiklopovih pećina, ali smještaj nijedne od njih – osim one na južnoj obali Hvara – ni približno ne odgovara Homerovu opisu. Taj dio Hvara obiluje kraškim špiljama koje su od davnina bile sklonište pastira, upravo kao što je to bilo i u Odisejevo vrijeme. Naime, Odisej s obližnjeg niskog otoka, Šćedra, vidi te nastambe i pastire u pećinama. Kao i u slučaju Lestrigonaca i njihova grada Telepila, na Sredozemlju ne postoji nijedno mjesto koje bi toliko savršeno odgovaralo opisu iz Odiseje.
Da, Homer Lestrigonce u gradu Telepilu opisuje kao narod koji obitava u luci na ušću rijeke, okruženoj visokim stijenama. Kažete da Omiš tom opisu odgovara gotovo savršeno. Kako su Omišani reagirali na ideju da su se na njihovu području, tisućljećima ranije, nalazili ljudožderi?
Očito nisam prvi koji je Telepil prepoznao kao Omiš, kad sam istraživao za prvo izdanje ove knjige naišao sam na omišku turističku agenciju koja se zove – Lestrigon! A cijela ta priča o ljudožderima klasičan je kolonijalni pristup, koji su zapravo izumili Grci u klasično doba: svi su, osim njih, bili barbari, a tu se slika o divljim ljudožderima skladno uklapa. Osim toga, Jadran je u Odisejevo, kao i u Homerovo vrijeme nešto više od 4 stoljeća poslije, nepoznato more, o kojem se šire strašne priče. Jer, njime se ipak putuje, on je jedini pomorski put, jedini put uopće kojim jantar s Baltika dolazi na istok Mediterana. To more poznaju samo najsposobniji pomorci trgovci, koji zbog opasnosti na tom putu profitiraju pa im je u interesu da se šire priče o divljim stanovnicima, ljudožderima, kako bi krug trgovaca jantarom ostao što manji i time profitabilniji.
Kirkin otok smještate na Korčulu, a posebno je zanimljiv i latinski natpis na gradskim vratima koji spominje Antenora nakon Trojanskog rata. Koliko su vam takvi povijesni tragovi bili važni pri rekonstrukciji putovanja?
Očita je poveznica imena Kirke i Korčule (Korkyra Melaina, kako bi se razlikovala od prave Korkyre – Krfa), a to nije jedini Homerov trag na Korčuli. Što se Antenora tiče, legenda o osnivanju grada Korčule krajnje je upitna, zapravo mitska. Tijekom srednjeg vijeka i renesanse mnogi su gradovi nastojali svoj nastanak povezati s antičkim vremenima i trojanskim junacima. Iako je Antenor manje poznat od Eneje, niz gradova ponosi se predajom da je upravo on njihov osnivač, među njima i Padova. Korčulanski natpis koji spominjete potječe tek iz 16. stoljeća.
Sirene povezujete s otočićem Liricom kod Žuljane i starim tumačenjem da su žene pjevajući prale rublje. Pokazuju li upravo ovakva objašnjenja da mitovi nastaju na temelju stvarnih prizora?
Što se Lirice tiče, to je moj pokušaj da logično protumačim mit o sirenama, a slično smatra i Vučetić. Lirica je prirodno mjesto prolaska Odisejevih brodova na putu od Lumbarde prema Scili i Haribdi kod Olipa, na najjužnijoj točki Pelješca. Ako su žene doista na tom otočiću prale rublje i pritom pjevale, možda i pomalo razgolićene jer su bile same, što je sasvim realna pretpostavka, nije teško zamisliti da su mornari, dugo odvojeni od žena, takvim prizorom bili zadivljeni. A prema načelu trača, priča ponavljana mnogo puta u nekoj svojoj n-toj verziji od njih stvara – sirene.
Jedna od vaših najpoznatijih tvrdnji jest da Kalipsina Ogigija nije Gozo, nego Mljet. Koji je presudni argument za tu tvrdnju?
Prije svega, špilja na Gozu nema gotovo nikakve veze s Homerovim opisom, a postoji i niz drugih logičnih dokaza da je Ogigija zapravo Mljet. Više ih iznosim u knjizi, ali navest ću samo jedan primjer: zašto bi Kalipsa, kada nakon inzistiranja bogova odluči pustiti Odiseja kući na Itaku, posebno naglasila da Velikog medvjeda, odnosno Sjevernjaču, mora držati s lijeve strane kako bi stigao do odredišta? Da Odisej s Goza plovi prema istoku, odnosno jugoistoku, završio bi na obalama Libanona. Taj smjer vodi prema Itaki jedino ako se polazi iz Jadrana: tada put vodi prema Krfu, a potom prema Itaki. A kako bi s Goza uopće stigao do Krfa, koji se nalazi na sasvim suprotnoj strani i čuva ulaz u Jadran?
Kakve veze s Odisejom ima brodolom sv. Pavla za koji tvrdite da se dogodio na Mljetu, a ne na Malti, koja se danas promovira kao mjesto tog brodoloma? Jesu li nas drugi uspjeli nadglasati ili mi jednostavno i nismo pokušali ispričati vlastitu priču?
S Odisejem povezujem logičnu priču o sv. Pavlu, čiji je brod isti vjetar, olujno jugo, s juga Krete nanio u Jadran. U 27. poglavlju Djela apostolskih stoji: "Bijaše već četrnaesta noć što smo bili tamo-amo gonjani po Jadranu kad oko ponoći naslutiše mornari da im se primiče neka zemlja i nasukao se na Meliti." Nijednom ozbiljnom tumaču nije palo na pamet tu Melitu povezivati s Maltom sve dok taj otok 1530. nije postao sjedište malteških vitezova, kojima je trebala snažna "svetačka priča". Tada se počela graditi predaja o Pavlovu brodolomu na Malti, a 1582. podignuta je i prva crkva posvećena Brodolomu sv. Pavla. Na Mljetu, međutim, na brdu s kojeg se vidi mjesto Pavlova brodoloma, crkva posvećena sv. Pavlu postoji još od petog stoljeća. Zapravo je riječ o istoj političkoj priči o geografiji kakvu nalazimo i u slučaju "Odiseje".
Još ste nakon prvog izdanja postavili pitanje hoće li hrvatski turizam iskoristiti priču o Odiseju. Prošlo je više od desetljeća, što se u međuvremenu dogodilo? Propušta li Hrvatska veliku priliku?
Bio sam još tada na razgovoru u HTZ-u u Zagrebu i ispričao im svoju priču. Djelovali su jako zainteresirani. Izložio sam ideju da se Jadran na svjetskim sajmovima Jadran promovira kao Odisejevo more i to je, u vrijeme kad turisti sve više traže dobru priču, zvučalo jako zanimljivo. Pritom bi to, naravno, vjerojatno izazvalo i burne reakcije, pogotovo Talijana, ali sve to spada u dobru priču. Uglavnom, nakon tog susreta više mi se nikada nisu javili, a ja nisam tip čovjeka koji ide okolo i poteže ljude za rukav.
Talijani su reagirali. Il Piccolo je objavio tekst u kojemu se navodi kako "nakon Marka Pola Hrvati svojataju Odiseja", pritom ismijavajući vašu tezu. Je li takva reakcija potaknula bilo kakav odgovor s hrvatske strane?
Taj je tekst bio nebulozan, njegov autor nije ni prelistao moju knjigu proglasivši me za hrvatskog nacionalista, a članak je odmah prenio izvjesni srpski Krajiški info portal pod naslovom "Kroatizacija svjetske baštine: Hrvati Grcima otimaju Homera i Odiseja!" Reagirali su, naravno, hrvatski mediji, a i list talijanske manjine u Hrvatskoj La voce del popolo imao je potrebu dati mi prostor da na talijanskom objasnim o čemu uopće govori moja knjiga, kako bi i talijanska publika shvatila o čemu je riječ.
U međuvremenu Malta i Italija turistima i dalje "prodaju" Kalipsinu špilju, Scilu i Haribdu te druge lokalitete. Mislite li da bi "Odisejev Jadran" mogao postati kulturna ruta od europske važnosti?
Siguran sam da bi priča o Odiseju u Jadranu bila vrlo privlačna u obliku turizma kojemu, barem deklarativno, težimo, ali nisam ja taj koji o tome odlučuje. Sredozemlje je prepuno Kalipsinih i Polifemovih špilja te drugih navodnih lokacija iz "Odiseje", često potpuno izmišljenih, a takve se priče očito dobro prodaju. Tu smiješnu špilju na Gozu, primjerice, obilaze brojni turistički autobusi.
Jeste li već pogledali Nolanovu "Odiseju"? Kakav je bio vaš prvi dojam?
Kako već neko vrijeme živim na Šolti, gdje nema kina, film još nisam pogledao pa ga ne mogu ni komentirati. Iako se ne bavi geografijom "Odiseje" i nema izravne poveznice s mojom knjigom, film je najbolji dokaz koliko je jedna od najstarijih europskih, pa i svjetskih priča, i danas aktualna i snažna. Film je uvijek fikcija, čak i kad poseže za povijesnim pričama. Iako je novi engleski prijevod "Odiseje" iz 2017. navodno bio izravna inspiracija Nolanu, film je najviše kritizirala upravo prevoditeljica Emily Wilson. Taj je prijevod potaknuo i raspravu o brutalnom i surovom pokolju sluškinja na Odisejevu dvoru, koje su surađivale s proscima, a rog prizora nema u filmu. Kako je zapravo bila riječ o robinjama, nisu ni imale pravo odlučivati s kim će spavati pa su tih dvanaest robinja kolateralne žrtve. Wilson ih je u svom prijevodu prvi put na engleskom nazvala robinjama, a ne sluškinjama i to je izazvalo brojne rasprave o brutalnoj osveti. Ono što je meni jako zanimljivo jest činjenica da je naš prevoditelj Tomo Maretić još 1882. u svom prijevodu te sluškinje preveo kao robinje, stoljećima prije nego su Englezi to konačno shvatili.
Očekujete li da će vaša teorija jednoga dana postati predmet ozbiljne znanstvene rasprave ili vam je dovoljno da potakne ljude da ponovno čitaju Homera i drukčije gledaju na Jadran?
Ne znam za ozbiljne znanstvene rasprave, ali Homera vrijedi čitati. Uz to, ideja da je Odisej plovio Jadranom otvara mogućnost za razne zanimljive priče, ne samo turističke.
Otvori KEKS Pay
