Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 76
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
MARIO BRKLJAČIĆ

Lopate

01.09.2018.
u 15:44

Mario Brkljačić rođen je u Zagrebu gdje radi kao čistokrvni prekarni radnik. 2004. objavio Gledaj me u oči, SC Zagreb i Besplatne elektroničke knjige BEK.

Prvo što sam učinio po isteku tromjesečnog ugovora o radu, isključio sam alarm na mobitelu. Drugo što sam učinio, otišao sam na kavu ravno u kafić preko puta tvornice, ali dok sam čekao zeleno svjetlo na križanju, začudilo me to što sam čitav stao u sjenu semafora.

Nestao sam u njoj.

To me, na neki način, užasnulo jer godinama me već nešto umaralo, naočigled sam kopnio i nisam imao apetit, hrana mi se gadila, kad bih prolazio pokraj mesnica, svrnuo bih pogled u stranu. U pekarnicama mi se povraćalo. Od smrada koji se širio iz ribarnica okretao mi se želudac. Jedino na tezgama s povrćem i voćem osjetio bih kakvo-takvo olakšanje: stao bih pred piramidu od naranči i gledao naranče. Zatim bih tražio prodavača da mi proda te s vrha piramide.

Ako bi se pobunio, zaprijetio bih mu odlaskom kod konkurencije.

Sjeo sam na terasu i naručio kavu. Od tamo sam zurio u portu i ostakljen kosi krov tvornice i prašnjave prozore, taj spomenik kulture. Zatim sam kovao plan za preživljavanje, ali zaključio sam kako nema druge nego prodati auto kojemu na jesen istječe registracija.

Bila je sredina ljeta, opustjelim gradom zavladala je nesnosna omara.

***

Dojadilo mi je više sjediti za volanom pa sam odlučio ispružiti se na zadnjoj klupi, jer ionako nije bilo zainteresiranih, a i dan je bio muljav i anemičan, kao da je i on jedva čekao da ga prekrije noć, pa sam nadušak ispio već ishlapjeli red bul iz limenke, pustio The Brian Jonestown Massacre, legao na zadnje sjedište i zurio u te krumpiraste glave znatiželjnika što su se pomaljale u kadru.

Pomislio sam čak da spustim cijenu na četiristo eura.

Izgubivši već svaku nadu, odlučio sam se vratiti doma. Otvorio sam zadnja vrata te sam još jednom zaokružio pogledom pejzaž: nasip načičkan starom odjećom i iznošenim cipelama, tu planinu od smeća i prljave riječne galebove koji su kružili iznad i more automobilske krame svud uokolo.

***

– Fric, znaš da ne volim slušati viceve.

– Znam, ali slušaj: poznati multimilijunaš tražio je žensku preko oglasa. Javile su ih se stotine i on odabere njih pet, pozove ih k sebi u dvorac i svakoj dade pet tisuća dolara da ih potroše kako god žele, ali uz uvjet da sutradan opet dođu u dvorac i kažu mu na što su potrošile lovu. Drugi dan eto ti njih u dvorcu. Prva je rekla da je uložila u dionice jer je igrala na kartu poduzetničkog duha, druga je rekla da je lovu potrošila na haljine, cipele i parfeme jer je igrala na kartu nevine iskrenosti, treća je rekla da nije potrošila ni centa jer je igrala na kartu samozatajnosti i skromnosti, četvrta mu je vratila novac jer je kao cijeli dan provela na poslu i nije ga stigla potrošiti, a peta je rekla da je novac potrošila na zlato koje je potom pohranila u bankovni trezor. E sad, šta misliš, koju je odabrao?

Teško sam uzdahnuo.

– Fric, mojne me, e. Dobio sam otkaz. Moram prodat škodu da mogu platit stanarinu. Na dnu sam, Fric.

– Spavaj u škodi dok ne nađeš nešto. Ili kod Stiva u garaži. Ljeto je, šta? Daj, reci.

– Ma ne znam. Možda ovu što nije potrošila ni centa?

– Ne.

– Onu nevinu?

– Ne.

– Dobro, reci.

– Pa onu s najvećim sisama.

***

Nebo bez oblaka, započinje još jedan pakleni dan. Čak ni ptičice više ne pjevaju u sparušenim krošnjama. Posve je tiho u naselju, tek s avenije dopire prigušen zvuk slabog prometa i cvilež šestice s okretišta.

– Halo, je l’ bi me htjeli pogurat? Užasno mi se žuri – zamolio sam čovjeka koji je koračao stazom između nebodera, vukući za sobom veliku vreću praznih boca.

– Kaj, neće?

– Je l’ bi bili ljubazni?

– Imaš za pivo?

Dao sam mu deset kuna i rekao mu da je u Dijamant baru Laško osam. Rekao sam i da zadrži ostatak.

On spremi novčanicu u džep i reče: – U dućanu je pet.

– Dobro, hajmo, strašno mi se žuri.

Sjeo sam za volan, ubacio u drugu.

Na sreću, nije trebao dugo gurati jer škoda je ubrzo zaronila nosom, onda je motor zabrujao.

***

Napokon sam stigao pred tu podružnicu Holdinga, parkirao na praznom parkiralištu, prišao porti, predstavio se portiru u kućici, objasnio mu zašto sam došao. Rekao sam mu da bih trebao biti na popisu. Lik me zatražio osobnu kartu. Onda je otvorio bilježnicu, dugo je tražio moje ime. Kad ga je napokon pronašao, gurnuo je nekakav papir kroz prozorčić i rekao da se potpišem kod svoga imena.

– Sad će doći Joža – dodao je.

Vratio sam se do auta. Naslonio se na blatobran i pripalio cigaretu. Prazna sedmica je tutnjila preko mosta.

Nakon pet minuta iz kruga tvrtke izronio je zeleni kamionet. Iz kamioneta su izišli radnici u zelenim kombinezonima. Nosili su alatke u rukama: štihače, grablje, lopate i trimere. Jedan je nosio svežanj novih, jarkožutih kožnih rukavica.

Portir je mahnuo da dođem.

Upoznao me s Jožom.

Zatim je rekao da se nitko s popisa koji im je dostavio Zavod za zapošljavanje, osim mene, nije pojavio.

Joža je rekao: – Bit će da su alergični na korov.

Oglasili su se i radnici pocrnjelih od sunca lica i šija: – Je, Joža, moglo bi bit da jesu, al nekak nam se ipak vidi da su gospoda s burze alergični na lopatu!

Njihov gromoglasni smijeh širio se kao vruć vjetar praznim parkiralištem, a sunce je tuklo sve jače.

 

Ključne riječi

Komentara 3

SM
stari_mačak
12:16 05.09.2018.

Priča ima potencijala, stil pripovijedanja mi se dopada no dogodilo se isto ono što se događa vrlo često: nije zaokružena, kao da je dio veće cjeline. Kratka je priča esencija, nije lako cijeli roman utrpati u nekoliko kartica teksta, to uspijeva samo majstorima (i majstoricama) :)

KO
Kolumpar
14:41 03.09.2018.

Početak me podsjetio na Salingerov "Catcher in the Rye", lik onako malo munjos s čudnim zapažanjima kao "stao u sjenu semavora u kojoj se izgubio", i ono s lude kruške palo "prazna sedmica tutnji preko mosta". Onda pokušam povezati labavuu narativu i stari ishabani vic o milijunaševim karađozama s veliki sisama u nešto smisleno, duhovito, dobro. No nemrem, neka pokuša netko drugi.

GO
goran2hr
15:54 01.09.2018.

Niti ja ne volim loše viceve. A rado bi čitao priču, koja u sebi ima vic, dobar vic.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije