Drhturio je duboko skriven u grmu neobuzdanog divljeg bršljana. Bilo je mračno, tek je tužna zraka svjetla dopirala od zapuštene dvorišne lampe. Iako je bila vruća ljetna noć bilo mu je hladno, malo srce kucalo je kao ludo, uši su se trzale na svaki pokret usnulih buba i dosadnih komaraca. Pokušavao je vidjeti što se nalazi vani, ali njegove zelene oči bile su bolne, mutne od isplakanih suza i neke čudne omaglice.
Prije svega dva dana mislio je kako je najsretniji od svih sretnih, snen i mekan, opušten u zagrljaju velike brižne majke, čuvarice, hranilice, zaštitnice, najljepše dobre vile. A onda su ga nečije ruke iznenada otrgle iz snova i čvrstog zagrljaja i ubacile u nešto grubo, mračno, zastrašujuće. Urlao je od straha dozivajući majku, ali sve se tako brzo odigralo, ne zna točno što i zašto, majke više nije bilo, a on se jedva dočekao na sve četiri kad je izbačen u ovaj grm. Svaka sjena činila se strašnom, nepoznati zvukovi dolazili su sa svih strana, nemoćni vjetrić donosio je opasne, nepoznate mirise. Nije znao je li to stvarnost ili noćna mora, majka je znala pričati i strašne priče od kojih bi se njegov nosić uznemirio i zavukao dublje u majčinu toplinu. Nije se usudio pomaknuti, već je naučio da je ponekad najbolje glumiti da te nema, da ne postojiš, da si tek privid ili slika. Nije to bilo lako, činilo mu se da vidi sve zmajeve i opake čarobnjake iz majčinih priča, kao da su svi posezali baš prema njemu gledajući ga opako. Nije se usudio ni otvoriti oči, kao da će ostati malo sigurniji ako gleda samo u svoju malu dušu. Majka je govorila kako će uvijek biti siguran ako bude znao duboko u sebi pronaći njezinu toplinu i njezin zagrljaj.
Hoće li znati, hoće li moći?
Odjednom je začuo strašne zvukove, bilo je to kao da svi vatreni vilenjaci kriče plešući oko vatre, odmah je otvorio oči i pogledao. Nekakva čudna ogromna bića, sa žutim kljunovima umjesto mekanih njuškica, žutim nervoznim očima, hodali su na čudnim narančastim nogama, i odjednom su se vinuli u zrak šireći beskrajno velika bijela krila. Zaboravio je na trenutak gdje je, začuđen i prestravljen. Počeo je dozivati majku, ali istog trena nervozno žuto oko ga je potražilo negdje iz visine. Gotovo da je osjetio kako ga pokušava vidjeti među isprepletenim granama bršljana i odmah se zavukao još dublje i ušutio. Nema me, ne postojim, ovo nije istina, samo ružno sanjam. Ogromno bijelo biće sletjelo je u blizini pokušavajući oštrim kljunom razmaknuti gusto lišće. Prestao je disati, prestao je postojati. Ne zna koliko je to trajalo, ali uspio je, velika ptica ponovo se vinula u zrak uz ružno, glasno, ljutito kreštanje.
Vrijeme je sigurno prolazilo, iako je za njega svijet stao. Bilo je sve mračnije, i začudo, s neba ga je gledao isti prekrasni mjesec kojeg je gledao i u zagrljaju svoje majke. U svojoj maloj duši kao da je čuo majku koja ga je grlila i tješila, govorila kako mora dalje sam. Nije znao kako, ali pomalo je shvaćao da ovo nije samo ružan san, dogodilo se nešto što nije mogao objasniti, sigurnost i sreću zamijenili su usamljenost i strah. Život je nepredvidiv, govorila je majka, ali uvijek postoji neko rješenje, samo ga treba znati ugledati. Uvijek budi oprezan, govorila je, ne vjeruj svima koji ti pružaju ruku, tri puta se okreni i provjeri. Bilo je to previše za njegov maleni život, nije bio siguran što to znači, ali nekako je znao da će morati naučiti. Zavukao se još malo dublje u grm, gladan, žedan, uplakan i tužan. Jedan mali zrikavac gledao ga je udobno zavaljen na ispruženom listu ugađajući svoju violinu za večernji koncert. Inače bi se rado poigrao s njime, ali sada je bio sretan da vidi jedno poznato lice i čuje poznati zvuk. Zrikavac kao da je znao što se događa, uspravio se, poravnao svoje zgužvano odijelo i zasvirao najljepšu uspavanku.
Ako jednom budeš sam, uvijek možeš čuti moj glas, govorila mu je majka, ako me možda i ne vidiš ja sam uvijek tu, ti si uvijek i zauvijek najljepše blago koje mi je poklonilo nebo. Slušao je majčin mili glas i pokušavao se uvući u njezinu dušu duboko u sebi. Nešto ga je tjeralo da otvori oči i ugledao je zraku nasmiješenog sunca koja ga je milovala svojim nježnim prstima. Odmah se probudio, sam i uplašen, gladan, izgubljen. Nećeš nikada biti izgubljen, tu sam, s tobom sam, govorila je majka. Ustao je, protegnuo svoje maleno ukočeno tijelo i stao osluškivati što se događa izvan velikih listova umornog bršljana. Nježni prsti one zrake sunca postajali su sve topliji, nije znao da će mu sunce vrlo brzo postati neprijatelj. Potraži vodu, čuo je majku kako govori, ali pazi da te nitko ne vidi, zapamti, tri puta se okreni.
Začuo je tiho šaputanje na poznatom jeziku i ugledao dva para zelenih očiju kako proviruju kroz lišće bršljana. Odmah se smanjio, pokušao nestati, zatvorio oči, prestao disati, nije bilo ničeg prijateljskog u pogledima koji su ga pokušavali pronaći. Znali su da je tu, ali nisu ga mogli vidjeti, preveliki da se zavuku do njegove male utvrde. Srce nije mogao zaustaviti, udaralo je kao ludo, bio je siguran da oni sve čuju. Još netko im se pridružio, slušao je, nisu pričali o njemu, bili su to uobičajeni jutarnji razgovori. Kako je tko spavao, koliko je bila topla noć, što očekivati od današnjeg dana. Bilo ih je sve više, kao da su nešto čekali, kao da je to bilo uobičajeno mjesto na koje su ujutro dolazili, svatko iz svoje utvrde. Očito su se dobro poznavali, neki su se samo mrzovoljno pozdravili, neki nisu uopće razgovarali. Svi su bili odrasli, neki čak i jako stari, ali nekako je osjećao da su dobro raspoloženi, da nemaju prevelikih briga.
Budi oprezan, možda će ti pomoći, ali možda i neće, slušao je majku. Ne vole svi odrasli malene, ponekad i ne shvaćaju kakva su to mala, zaigrana bića, neki ih se čak i uplaše. Ali uvijek ima neka dobra duša koja će čuti što govori tvoje nevino, malo srce, možda ne odmah, budi strpljiv. Bile su to neke nove riječi, nije ih baš sve razumio, ali osjećao je da će im se morati približiti, premalen je da bi dalje mogao potpuno sam.
Odjednom su svi odrasli krenuli prema čudnom glasu koji ih je dozivao. Neki su čak i potrčali, neki su se i dalje pravili nezainteresirani. Slušao je nove zvukove, nove mirise, i odjednom je između svih mirisa koji su visjeli u zraku osjetio miris hrane. Trbuščić se probudio, jedva je kontrolirao slinu u ustima, i ugledao je sam sebe kako stoji ispred grma bršljana, nije ni znao da je izašao. Sve su se oči okrenule prema njemu, gotovo sve neprijateljske, čuo je riječi koje su mu prijetile, tjerale ga, upozoravale. Nije znao da li krenuti naprijed ili potrčati natrag u svoju utvrdu, ali glad je bila jača.
Primijetila sam ga duboko u grmu hodajući prema hranilištu. Dok sam punila zdjelice hranom stala sam dozivati stalne goste, praveći se da ga ne vidim, lagano vireći preko ramena. Stajao je ispred grma bršljana, malen, mršav i prljav, premalen za ovaj nemilosrdni svijet. Srce mi je tuklo glasnije od njegova. A on, iako se sav tresao, pokušavao je sakriti svoj strah, utišati lupanje srca i spriječiti suze, tri puta se okrenuo i prkosno se uspravio, onako malen, mršav i prljav htio je biti što veći, siguran da bi majka bila ponosna.
Otvori KEKS Pay
