Zagrebačko kazalište mladih iznova potvrđuje svoj umjetnički kredo, i u novoj se predstavi bavi jednom od prešućivanih tema iz naše nedavne povijesti. I kao što su do sada već pričali o rasapu obitelji (i ravnodušnosti društva) oko bolesnog djeteta ili o nasilju među mladima, tako u "Ženi bez tijela" na scenu dovode Domovinski rat i posvećuju predstavu svim onim braniteljima koji su si nakon rata sami oduzeli život.
Upravo o tim samoubojicama govori Posmrtna trilogije Mate Matišića, čiji je drugi dio "Žena bez tijela". No, ovdje samoubojstvo branitelja pritisnutog krivnjom i nije tako jednostavno. Na smrt bolestan Martin ne može u grob ponjeti svoju krivnju: gledao je kako njegovi suborci siluju ženu ("Ona nije bila ništa kriva¨!", jasno će reći ) i u šumi je pokopao njenog muža, koljača. Jedino čega se može dosjetit jest da je oženi, kako bi ona, sada prostitutka, lakše živjela kada njega više ne bude. U njegovu se namjeru upleću prijatelji, ratni suborci, te on svojom smrću ženi ostavlja nešto mnogo dragocjenjenije od mirovine – njen život.
Priča je to koja govoro i o zločinu i o krivnji, o ratnom bezumlju, ali i poraću koje ne čini ništa za žrtve. Redatelj Božidar Violić tu priču postavlja u oskudno namještenoj dnevnoj sobi jednog običnog, vrlo staromodnog stana, (scenografija Nine Bačun) i u u toj ogoljenosti u prvi plan stavlja složenost emocija, što gledatelja vodi od početnog smijeha do čvora u grlu i želucu na kraju priče. Njegovi su junaci ljudi koji žive tu oko nas (pocrtavaju to i bezvremenski kostimi Doris Krstić), zapleteni u prošlost iz koje nema izlaza bez opće društvene katarze. Glumački su u prvom planu Ksenija Marinković kao Ema i Jasmin Telalović kao Martin. Ona glumački besprijekorno dokazuje što sve ljudsko biće može preživjeti, on kao da je već "otišao", rezignirano distanciran od činjenice da mu nema spasa. Tu je i odlična Doris Šarić-Kukuljica u ulozi Martinove majke i negativci: Zoran Čubrilo, kao ratni zapovjednik i Kristijan Ugrina (pamtljiva glumačka minijatura) kako ratni drug.
Tko je kriv, a tko nedužan? To otkriva zavšni - ženski - dijalog predstave, baš kao što autorski stav i angažman otkrivaju brojke na kraju predstave: one o u ratu silovanim ženama i braniteljima samoubojicama.
