Prošle godine tema je bila Mediteran, a ovogodišnji program posvećen je – ženama. "Ženama kao izvoru inspiracije, kao izvoru ljubavi, cilju ljubavi, ženama koje su inspirirale, ali i koje su stvarale". To se čulo na presici povodom Feste svetog Vlaha, u sklopu koje se svake godine, sada već tradicionalno na samom početku veljače, objavljuje program nadolazećih Dubrovačkih ljetnih igara. Priznajem da mojoj sreći nije bilo kraja kada sam čula te riječi Martine Filjak, umjetničke ravnateljice Igara. Vrlo, vrlo hladan tuš pokosio me nekoliko trenutaka kasnije, kada je (svaka čest glazbenom programu i broju žena u njemu) Senka Bulić, ravnateljica Dramskog dijela Igara, najavila tri premijere koje će vidjeti dubrovačke publika. To su Goldonijeve "Ribarske svađe", "Medeja" Stevena Stonea i Herte Müller te Čehovljev "Galeb". Režiraju: Krešimir Dolenčić, Martin Kušej i Janusz Kica (?!), a uz Hertu Müller jedina žena koja je spomenuta u tom prvom predstavljanju planova je Morana Čale, koja će prevesti i adaptirati Goldonija na dubrovački govor.
Stoga, ma koliko to otrcano zvučalo, nešto je jako trulo u festivalskoj Danskoj; ili vodeće žene festivala nisu na istoj valnoj dužini i ne komuniciraju, pa je program koji su osmislile više djelo stihije, a manje vizije festivala i onog što on želi poručiti svojim programom, ili se javnosti, kao i toliko puta do sada, prodaju lijepe riječi iza kojih ne stoje ozbiljne namjere, za što je kultura bogomdano područje djelovanja.
Možemo sada raspravljati o tome kako će publika vidjeti suvremenu i provokativnu reinterpretaciju antike (iako je veliko pitanje je li žena koja ubija vlastitu djecu najaktualnija ženska tema prvih desetljeća 21. stoljeća ili se sjećati čarobne "Medeje" Tomaža Pandura koja je obilježila Igre 2012. godine), možemo se čak i prisjećati legendarnih "Ribarskih svađa" koje je u Gavelli režirao Joško Juvančić, a koje se pamte po ulogama Mirjane Majurec, Ksenije Pajić, Vlaste Knezović... Ali...! Gdje su na festivalu posvećenom ženama dramske autorice, gdje su redateljice? Zar Tena Štivičić nije, po Martini Filjak, žena koja je izvor inspiracije, izvor ljubavi, cilj ljubavi, žena koja stvara? Iako je upravo ona hrvatska dramatičarka koja je prvo "pokorila" Veliku Britaniju, da bi tek nakon toga u HNK Zagreb bile izvedene njene, sada već legendarne, "Tri zime". Nisu li takve autorice, da nastavimo niz, Ivana Sajko, Vedrana Klepica, Kristina Gavran, Olja Lozica, Nina Mitrović, Monika Herceg... da spomenemo samo neke. Što je pak s redateljicama, u koje svakako spada i sama Senka Bulić? Zašto na Igrama posvećenim ženama nema mjesta za Anicu Tomić, Doru Ruždjak Podolski, Ivicu Boban, Helenu Petković, Sašu Broz, Franku Perković...? A i to su samo neka nasumce poredana imena. Sve one stvaraju, daju sve od sebe u uvjetima hrvatskih izvedbenih umjetnosti, sve su po analogiji Martine Filjak izvor inspiracija za svoje autorske timove i glumce, sve su jasne predvodnice mladih generacija koje tek dolaze... Pa kako je onda moguće da su ih kao od šale pregazili autori i redatelji, i to na našem najstarijem i najuglednijem festivalu, koji je lani proslavio 75. rođendan, a koji vode isključivo žene, baš kao što je i Ministarstvo kulture već godinama u rukama žene kojoj premijer bespogovorno vjeruje.
Žene su opet svedene na puki objekt: posveti im Igre jer to tako lijepo zvuči, izvedi drametinu u kojoj "najveća 'luđakinja' svjetskog dramskog pisma, zato što joj je muž našao mlađu ženu koja će pojačati njegov libido i političku moć, ubije svoju djecu" i gotova stvar.
Svima je jasno što se krije iza tih ispraznih parola. Još smo ogrezli u patrijarhatu, generacije kazališnih redateljica u našem su kazalištu novija pojava, a studentice naših dramskih akademija još se bore s notornim pravilom koje nalaže da pijani profesor nema pravo gurnuti ruku pod njihovu suknju, niti im se s pozicije moći, ni ex cathedra ni ex šank, obraćati kao ljepuškastim glupačama koje su se (eto, Bože oprosti) odlučile studirati režiju ili, još gore, glumu, jer on je tu kako bi ih naučio kako i što trebaju misliti. I upravo zato je poražavajući dramski program Igara, a još tužnija činjenica da nitko u tzv. kulturnoj javnosti ove zemlje nije našao za shodno reagirati i postaviti pokoje pitanje o ženama u kazalištu, počevši od riječi "libertas" na festivalskoj zastavi ili Himne slobode. Kada se to ovako posloži, u mom je mozgu parafraza Orwella, koji je 1945. napisao: "Sve su životinje jednake, ali neke su jednakije od drugih", dok će u Dubrovniku 2025. vrijediti: "Svi su ljudi slobodni, ali neki su slobodniji od drugih."
I zato je možda trenutak dubokog razočaranja u Igre i trenutak koji traži da se pobjegne u maštu. Zašto ne "Tri zime" na Igrama? Ili, još bolje, "Raspršeni", nova drama koju je Tena Štivičić napisala za njemačko kazalište Berliner Ensemble (premijera je 21. ožujka), a koja tematizira trenutak kada se, nakon pandemije, četiri sestre koje žive raštrkane po cijeloj Europi vraćaju u roditeljski dom jer tako želi njihova majka? Kud ćeš više žena od toga? I još da ih režira, recimo, Dora Ruždjak Podolski i stvori čaroliju poput "Črne mati zemle". Ili zašto ne bi Anica Tomić režirala "Glembajeve", ali ispričane iz pozicije Castellice 21. stoljeća? Tek tu bi bilo štofa da se argumentirano i svrhovito progovori o položaju žena u našem vremenu, pregaženom liberalnim kapitalizmom koji je zamalo pojeo svu svoju djecu. Sada, dok oko nas stasavaju generacije zagledane u žene koje im po prostranstvima interneta prodaju životne mudrosti u koje su vješto zapakirale reklamne poruke od kojih žive, pametne žene trebale bi ispričati priču o barunici koja je krenula iz krajnjeg siromaštva proždirući muškarce putem, ali je njihova žrtva cijeli svoj život. Dok se prisjećam kako je apsolutno u pravu bila Ena Begović kada se pobunila protiv Zlatne arene za sporednu ulogu, što je samo jedna od niza nepravdi koje su ženama učinjene na tada još jugoslavenskom filmskom festivalu, zamišljam što bi pametne autorice danas mogle ispričati o svijetu u kojem žive, a prema motivima najpoznatije i najizvođenije Krležine drame...
Ili tko zna kakve teme, misli i djela u ovom trenutku leže po kompjutorima naših autorica, a kojih se ja ni u ludilu ne mogu dosjetiti. Ili drame koje su već nagrađene Držićem, a za koje hrvatska kazališta i ne mare mnogo, pa nam je tako i ta najvažnija nacionalna nagrada za novi dramski tekst tek nešto što, eto, imamo samo reda radi. No za takvo promišljanje festivala, kazališta, trenutka i svijeta u kojem živimo, a koji nasušno vapi za odgovorima (i olakšanjem) koje samo umjetnost može dati, treba hrabrosti. Apsurd života, baš kao i apsurd kazališta, tijekom ljudske povijesti uvijek je iznova dokazivao hrabrost žena. Je li moguće da je baš iz Dubrovnika ta hrabrost pobjegla?
Otvori KEKS Pay
Žuti karton zbog prekršaja broj 7."Prozivanje administratora ili polemiziranje s administratorom na bilo koji način" Uopće nisam prozivao administratora nego sam iznio stav o radu i djelu kritičarke. Jeste li vi slobodan portal ili niste?