U siječanjskom je Zagrebu teško pronaći ljepotu. Takvo što ne bi uspjelo ni Diogenu, a ni onoj njegovoj svijeći. Kada stigne još i južina, misija postaje posve nemoguća. Tmurnom Vlaškom gmižu tramvaji, nevesela lica nekud žure gledajući u pod, a oni za volanima trube još bjesnije no inače. Posjet ateljeu slikara Zlatana Vehabovića stoga nam je poslužio kao bijeg u svetište mira i kontemplacije.
U kasnim je tridesetima, iza njega su deseci grupnih te nekoliko samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, slike mu se prodaju u New Yorku, nedavno je postao docent na odsjeku slikarstva zagrebačke Akademije likovne umjetnosti, a sudjelovao je čak i u ekspediciji na Arktik. Svojim odmakom od uobičajenog kolorita zapeo je za oko zagrebačkoj kritici i publici te već dulje vrijeme dokazuje kako nije prolazno ime čijim se radovima divimo jednu sezonu, a potom ih zaboravljamo. Svaki njegov ciklus novo je iznenađenje, bilo da je riječ o polarnim iskustvima ovjekovječenim izložbom “Tamno bijela zemlja” u Umjetničkom paviljonu ili pejzažima teških boja s “Temelja u blatu”, iz Muzeja suvremene umjetnosti. Iako za sebe uporno tvrdi da je homo faber, a ne homo ludens, Vehabović se na svojim platnima igra. Jednog dana on je moreplovac koji osjeća dubinu i valove svih boja na kojima plovi, drugoga naivan poput djeteta koje tek otkriva magiju postojanja, trećeg pak stari renesansni majstor koji se zabunom našao u modernome trenutku... Prizore koje tka na svojim platnima odlikuje fini osjećaj za prostor te ono što drugi umjetnici nerijetko propuštaju – iskrenost i predanost u izričaju. Svaki potez njegova kista, svaka boja, motiv ili oblik nose u sebi vigor kakav dugo nije viđen među zagrebačkim koloristima...
S bučne Vlaške skrećemo u prolaz gdje mu se nalazi atelje. Vehabović nam iz daljine srdačno maše. Da ga upoznate izvan ateljea, nikada ne biste pogodili da je umjetnik, a ni sam to ne voli isticati. Onako skroman, vitak i nepretenciozan više je nalik kakvom simpatičnom susjedu nego akademskom slikaru. Osim što slika, uvjerili smo se osobno, ovaj zagrebački dečko iz Banje Luke izvrstan je kuhač kave, brižan domaćin i elokventni radoholičar. Srdačno nas pozdravlja i uvodi u atelje koji miriše na akril i temperu. I on, kaže, južinu teško podnosi. Dok kuha kavu, mi voajerski zvjeramo ateljeom. Na polici s knjigama primjećujemo monografije Paula Van Dykea, Diega Velázqueza i Eugènea Delacroixa, fotomonografiju njegove rodne Banje Luke, Cohenovu i Dylanovu biografiju, Jergovićev “Rod”... Znatiželjno proučavamo i golema platna koja tek nastaju. S njih se naziru razbijena bidermajer šalica, plakati Milana Vulpea i Borisa Bućana, kopito konja s Fernkornove skulpture, sveti Juraj, raspela, antičke plastike, tragači u planini... Kada budu gotova, činit će dio Vehabovićeva novog ciklusa koji priprema za izložbu koju će nagodinu postaviti u Muzeju za umjetnost i obrt. U istoj zgradi nalazi se i zagrebačka Škola za primijenjenu umjetnost i dizajn iz koje je kao srednjoškolac započeo svoju slikarsku odiseju. Da život želi provesti slikajući, odlučio je vrlo rano, u završnim razredima osnovne kada je, kaže, shvatio da postoji škola poput Primijenjene.
– Nisam se puno dvoumio, rano sam shvatio da ću biti slikar. Imao sam dvanaest godina kada sam iz Banje Luke došao u Zagreb. Ovdje sam završio osnovnu, Primijenjenu i Akademiju likovne umjetnosti pa se može reći da sam zagrebački đak – kaže on kratko.
Iz rodnoga grada ga je potjerao ratni vihor i ranog se djetinjstva u Banjoj Luci sjeća kao u magli.
– Tada nije bilo društvenih mreža pa ni s kim nisam ostao u kontaktu. Taj dio mog života prekinut je nasilno. Došao sam ovamo 1994. u formativnim godinama. Sve bitne i važne stvari su mi se dogodile u ovom gradu – navodi Vehabović.
Izbjeglištvo i rat nisu ostavili velikog traga na talentiranom dječaku.
– Imao sam sreću da sam imao roditelje koji su me zaštitili od traume koja mi se mogla dogoditi. Nije bilo jednostavno, no ne bih se htio uspoređivati s onima koji su u ratu izgubili puno više nego moja obitelj. Trauma nasilne izmještenosti postoji, u Zagreb smo došli kao izbjeglice, no srećom nitko od meni bliskih ljudi nije izgubio život i na tome sam beskrajno zahvalan – govori iako mu prvi dani u Zagrebu nisu bili jednostavni.
Kao novopridošlica, bio je česta meta zadirkivanja.
– Zafrkavali su me tih prvih nekoliko godina. Doselio sam na Ferenščicu s krivim naglaskom i krivim prezimenom, ali opet, ne bih to mijenjao. Neka prijateljstva koja sam tamo stekao, čuvam i danas, bile su to sjajne godine usprkos svemu. Zagreb ima svoj specifičan duh. Što sam stariji, to ga više i cijenim, u kulturi pogotovo – ističe slikar.
Zagreb kakav je doživio kada se u njega tek doselio razlikuje se od onog kakvim ga danas vidi.
– U odnosu na Banju Luku bio mi je radikalno drukčiji. Koliko god je Zagreb malen grad u odnosu na svjetske metropole, meni je djelovao ogroman, pogotovo kada sam prvi put vidio urbanizam i arhitekturu Novog Zagreba, velike avenije, širinu njegovih ulica i trgova. Tada mi se činilo da postoje dva Zagreba, onaj stari, austrougarski i socijalističko-modernistički, izgrađen nakon Drugog svjetskog rata. Naknadno se pojavio i ovaj treći, poslijeratni, divlji, neurbanistički. Taj mi je najmanje drag – kazuje on.
U Zagrebu je proveo gotovo trideset godina svog života pa svoje korijene i rodnu Bosnu danas otkriva kroz književne svjetove svojih sunarodnjaka.
– Bosnu doživljavam prije svega kroz književnost, više nego kroz neko svoje vlastito postojanje. Andrić je jedan od meni esencijalnih pisaca. Uvijek mu se vraćam, baš kao i Jergoviću i Lovrenoviću te odnedavno pratim i sjajnu Đurđicu Čilić. To su za mene Bosanci, točnije Bošnjaci, autori koji se bave izmještenim bošnjačkim postojanjem kakvo i sam poznajem i razumijem – govori.
Život umjetnika odveo ga je na sve strane svijeta, no ne voli putovati.
– Dnevna rutina mi je najvažnija i najradije putujem svojim svjetovima u ova četiri zida te se stoga ne volim pretjerano izmještati, no putovanja su neizostavna. Onima koji se bave umjetnošću ona su nužna, jer nam pokazuju svu širinu kulture i svijeta šireći tako naše mentalne horizonte čijim izostankom umjetnost pada u provincijalizam – ističe Vehabović.
Kao jedno od važnijih putovanja navodi ono 2016. na jedrenjaku čija se ruta protezala krajnjom nezamrznutom regijom polarnoga arktičkog mora uz obale otoka Svalbard. Na njemu je proveo pet tjedana, a polarni su ga se krajolici veoma dojmili. Rezultat je bila njegova posljednja izložba “Tamno bijela zemlja”, otvorena u srpnju 2018. Usprkos uspjehu koji postižu njegove izložbe, kada završi s jednim ciklusom, padne u postprojektnu depresiju.
– Kada je projekt gotov, dolazi nova praznina s kojom se teško nosim. Postoje umjetnici koji organski razvijaju svoju praksu, jedna stvar rađa drugu, no kod mene je to rijetko slučaj. Iako sam svjestan da to nije tako, moj osobni je osjećaj da svaki ciklus startam od nule, kao da nemam dana iskustva u ovom poslu – otkriva nam komadić svog kreativnog procesa.
Nadahnuće za posljednji ciklus pronašao je na Arktiku, a za sljedeći nije morao ići tako daleko, već samo nekoliko ulica dalje iz svog ateljea, u prostor Muzeja za umjetnost i obrt.
– Napravio sam cijeli krug. Krenuo sam od gigantske tradicije zapadne umjetnosti, obilazio svjetske muzeje, divio se radovima umjetnika većih od života... U jednom trenu, ne znam je li to zbog godina u koje lagano ulazim, primijetio sam želju za zbližavanjem s vlastitim geografsko-kulturnim nasljeđem koje definira moje postojanje – opisuje nam Zlatan Vehabović rad na svojem najnovijem ciklusu koji kani izložiti iduće godine.
Na njemu intenzivno radi zadnjih šest mjeseci u suradnji s kustosima Muzeja za umjetnost obrt.
– MUO je specifičan, ima vrlo raznoliku kolekciju koja se ne sastoji isključivo od likovne umjetnosti već ju čini i širok raspon predmeta primijenjene umjetnosti te onih iz svakodnevnog života. Oduvijek volim tu zgradu, u njoj sam, pohađajući Primijenjenu, odrastao pa me raduje taj povratak – ističe slikar.
Izložbe koje radi su spore, njegovi ciklusi nastaju i po nekoliko godina, jer želi, kaže, dobiti savršeno zaokruženu cjelinu. Zbog toga se mora dobro “kalibrirati” te procijeniti na što će potrošiti toliko vremena jer nije svaka tema jednako zanimljiva.
– Dugo nisam znao što pripremiti, no onda sam u Engleskoj vidio izložbu koja me inspirirala. Umjetnik je izlagao u prostoru svoju selekciju eksponata iz fundusa muzeja suprotstavljajući im svoje radove koji su nastali indirektno se vežući za ta djela iz kolekcije muzeja. Taj mi se pristup učinio smislen, dobar i zanimljiv, pogotovo u mom vlastitom kontekstu. Čini se da smo u ovim prostorima stvorili naviku kolektivno odbacivati te se odricati brojnih temelja i tradicija na kojima su građeni kultura i umjetnost zbog specifičnih povijesno-političkih okolnosti koje se tu poslovično ponavljaju svakih pola stoljeća. Zbog toga mi nemamo kontinuitet, ili ako ga i imamo, negiramo ga te nam kronično nedostaje nekakva stabilna, tradicionalna linija kulture koja bi se neprekinuto širila više stoljeća unazad – govori Vehabović.
Nije to samo njegova pozicija, dodaje, već i pozicija svih umjetnika našeg podneblja.
– Tepih kulture i tradicije pod nama se konstantno izmiče, a to se ne događa onima koji su rođeni pod velikim zastavama poput francuske, njemačke, britanske ili ruske. Oni iza sebe imaju golemo jedro tradicije na čijim ramenima grade neku praksu koja ne mora nužno biti bolja, no svakako je čvršća nego naša, rastrgana ratovima i konstantnim previranjima – otkriva nam temu svog budućeg ciklusa.
Prije no što je kistom dotaknuo platno i počeo stvarati, na četiri se tjedna zatvorio u atelje kako bi proučio digitalnu arhivu MUO kako bi otkrio one artefakte iz fundusa ga pokreću njegovu stvaralačku znatiželju.
– Radio sam osobnu selekciju, nisam se držao akademskog principa već sam roštao arhivom i tražio. Ideja mi je bila da pronađem materijal i iz njega kreiram svoju priču. Ta tema nije nova. Umjetnici tijekom cijele povijesti rade interpretacije postojećih djela. Taj je postupak star kao i samo slikarstvo. Svi smo mi fanovi nečijih opusa, i nečijih remek-djela – iskren je naš sugovornik.
Nije, međutim želio da ciklus bude čista “prepisivačina” od radova njegovih prethodnika pa je u svojoj interpretaciji odlučio posegnuti za tehnikom kolaža, što mu je otvorilo dosta mogućnosti.
– Odlučio sam neformalno i neobavezno ispremiješati sav taj materijal i iskolažirati ga kako bih dobio potpuno nove prostore u dinamici svog slikarskog senzibiliteta – govori pokazujući nam radove.
Dok gledamo razbijene šalice, fragmente i slojeve kolaža, u misli nam dolazi asocijacija na potres, koji nije oštetio samo živce i psihu Zagrepčana, već i prostor Muzeja gdje će se održati Vehabovićeva nova izložba. Njome ne kani, ističe, dati svoj komentar na potres. Za umjetnost koja bi se ozbiljnije bavila traumama potresa i pandemije, smatra, još je rano.
– Mislim da sami trenuci krize nisu inspirativni. Kriza jedino što može producirati je neku vrsta traume u neposrednoj situaciji. Ono što umjetnost traži je analitički pristup u već procesuiranom događaju. Budu li i nastali neki važni radovi koji će progovoriti o pandemiji ili u našem slučaju i potresu, mislim da će biti nužno da prođe barem jedan određeni period da se to iskustvo “slegne” – smatra Vehabović koji se 2020. godinom umjetnički nije još pozabavio.
Možda i zato što se nalazi među rijetkima kojima izolacija nije teško pala. Njegova je slikarska priroda i prije pandemije bila pustinjačka, hermetička.
– Da bih napravio bilo što, moram biti zatvoren sam iza ovih vrata više sati. Pandemija mi stoga nije jako promijenila život. On je i prije nje bio samoizolacijski. Praktični dio, slikanje samo po sebi je oduvijek bilo takvo. Samotnjaci smo, druge nema. Postoje umjetničke prakse koje zahtijevaju zajednički rad, no slikarstvo nije jedna od njih – objašnjava Vehabović koji smatra da je bijeg u svjetove imaginacije danas umjetnicima važniji no ikad. Od buke svijeta najbolje je osamiti se u umjetnosti.
– Što je kakofonija postojanja, neuroza neproduktivnosti, šum interneta i društvenih mreža veći, meni je ovo što radim smislenije. Svjestan sam da se to može tumačiti kao bijeg što u neku ruku možda i je, no nije li zadatak svakog pojedinca sačuvati mentalno zdravlje onim resursima kojima raspolaže? Moj način rezimiranja stvarnosti je slikanje – ističe ovaj umjetnik koji sebe ne smatra umjetnikom – već slikarom.
U čemu je trik?
– Umjetnost je viša kategorija koju rijetko tko sam sebi može prepisati. Doduše, Marcel Duchamp se davnih dana izborio za pravo da se umjetnikom deklarira svatko tko se tako osjeća i da je sama ta deklaracija nešto što nas izdvaja od banalnog oblika postojanja: Samim time dano je dopuštenje da svatko tko se tako osjeća, pripada svijetu umjetnosti. S druge strane, smatram da je svaka umjetnička praksa utemeljena na kontinuiranom trudu, radu, obrazovanju i opismenjavanju koje započinje s našim ulaskom u taj medij i ne završava nikad. Kada u umjetničku praksu uložiš dane, sate i godine rada, čitavog sebe predaš tome poslu, neizostavno ćeš spoznati i vrlo jasnu granicu svojih mogućnosti što ti posljedično ne dopušta pretjerani zanos i vraća te na zemlju. Umjetnost je viša kategorija i svi mi koji slikamo, najviše što možemo je posvetiti svoje vrijeme umjetnosti te se nadati da ćemo u nekom trenutku svog života postići nešto relevantno – skromno će Vehabović.
A život od umjetnosti i za umjetnost i danas je težak, baš kao i nekada.
– Srećom, uspijem živjeti od umjetnosti jer uz slikanje predajem na Akademiji: Radim dva posla koja se nadopunjuju. Angažman na ALU omogućuje mi da imam zadovoljavajuću materijalnu situaciju tako da što više vremena mogu provoditi u ateljeu – iskren je novopečeni docent zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. A i platna mu se prodaju u jednoj newyorškoj galeriji s kojom surađuje već dulje od deset godina. Usprkos tome, smatra da je u njegovoj profesiji uspjeti ekstremno teško.
– Što sam stariji, mislim da je najveći faktor uspjeha sreća i slučajnost. Slikarstvo je jedan od težih poslova uspjeh. Potrebno je da se složi milijun kockica, a važan je i element sreće. Da bi netko danas bio uspješan slikar, mora istovremeno biti talentiran, obrazovan, vrijedan, sam sebi menadžer, brendirati se te posjedovati elementarnu financijsku pismenost – otkriva nam.
Vrijeme boema iz Latinske četvrti, čini se, stvar je prošlosti. I samom slikarskom pozivu predviđali su smrt desetak puta u posljednja dva stoljeća, no ipak je opstalo.
– Prvi put su slikarstvu predviđali propast krajem 19. stoljeća kada je izumljen fotoaparat. Postavilo se tada pitanje ima li uopće potrebe slikati. Potom se situacija ponovila još nekoliko puta, no ono ipak preživljava, u ovom svom eklektičnom, postmodernom obliku. I dalje se rađaju i obrazuju generacije koje uzimaju kist u ruke i njime imaju potrebu nešto kazati. Mi kao vrsta još nismo raskrstili sa slikarstvom. A ni nećemo dokle god ljudi imaju potrebu svojom rukom ostaviti trag u prostoru. Možda je to potrebnije danas nego ikad prije.
radi cenzura. Dakle, srpkinja nas pokusava uvjeriti da je musliman rodjen u bosni nas slikar.