Zamislite da vas potpuno nepoznata skupina ljudi optuži za širenje virusa COVID-19 i članstvo u iluminatima. Upravo to prije nekoliko godina dogodilo se američkom autoru i profesoru, koji je, potaknut znatiželjom, ali i ljutnjom, krenuo u potragu za odgovorima na pitanje što navodi racionalne ljude da počnu vjerovati u iracionalne stvari. Rezultat su "Zablude", jedna od vjerojatno najvažnijih knjiga za razumijevanje današnjeg svijeta, koju je ranije ove godine izdao Stilus, a mi smo imali priliku razgovarati s autorom – iracionalno vašim, kako se sam potpisuje, Danom Arielyjem.
Kako ste reagirali kada ste i sami postali meta teorija zavjere?
Moja prva reakcija bila je ljutnja, no budući da sam istraživač, druga reakcija bila je znatiželja. Tko su ti ljudi? Kako naizgled razumni ljudi mogu početi vjerovati u takve stvari? I kako mogu početi vjerovati u takve stvari o meni? Umjesto da ih odbacim kao lude ili zle, htio sam razumjeti psihologiju koja obične ljude povlači tim putem, a što sam više istraživao, to mi je postajalo jasnije da zabluda nije propust nekolicine loših pojedinaca, nego ljudska ranjivost koju svi dijelimo kada se nađemo u određenim okolnostima. Knjigu sam napisao kako bih mapirao taj vrtlog – i kako bih to učinio s empatijom, a ne s prezirom.
Kako nastaju teorije zavjere i kako možemo izbjeći pad u vrtlog zabluda?
Nekoliko sila vuče ljude prema dolje, a obično sve počinje stresom – nekim bolnim događajem zbog kojeg se osjećamo kao da smo izgubili kontrolu. To je emocionalni okidač. Zatim se uključuje naš način razmišljanja: naš um žudi za pričom, a ideja da postoji negativac koji nam namjerno želi nauditi, koliko god neobično zvučala, često je utješnija od slučajnosti. Važna je i osobnost – snažna potreba za sigurnošću ili ranija iskustva izdaje. Na kraju dolazi društveni element koji sve učvršćuje: jednom kada vas zajednica prihvati zbog vaših novih uvjerenja, odlazak iz te zajednice znači gubitak prijatelja. Najbolja obrana od tog vrtloga jest da u sebi prepoznate stres i potrebu za sigurnošću, da ostanete povezani s ljudima koji misle drukčije od vas i da budete sumnjičavi prema svakom objašnjenju zbog kojeg istodobno imate osjećaj da ste potpuno u pravu i da ste pod napadom.
Koliko je istraživanja zahtjevalo pisanje “Zabluda”?
Iskreno, istraživanje je počelo i prije nego što sam znao da istražujem — onoga trenutka kada sam postao meta, počeo sam obraćati pozornost. Formalni rad i pisanje potom su se protegnuli na nekoliko godina; to nije bila knjiga koju sam mogao napisati na brzinu. Dijelom je razlog bila sama tema, koja se neprestano mijenjala kako se mijenjao i svijet, a dijelom i to što sam i sam mijenjao mišljenje kako sam učio više. Najviše me nije usporilo prikupljanje studija, nego ljudska strana priče: dopisivanje s ljudima koji vjeruju u teorije zavjere, stjecanje dovoljno povjerenja za iskrene razgovore i suočavanje s nelagodom koju su neki od tih razgovora u meni izazivali. Želio sam da ton knjige bude znanstveno utemeljen, ali i suosjećajan, a za pronalazak takve ravnoteže potrebno je vrijeme. Na neki način, proživljavanje tog iskustva i pisanje o njemu događalo se istodobno, i upravo je to knjigu učinilo tako osobnom.
Razgovarali ste s ljudima koji vjeruju u razne teorije. Što ste naučili o njima, a što o sebi?
Najviše me iznenadilo koliko su mnogi od njih obični i, iskreno, simpatični ljudi. To nisu glupi ili zli ljudi, često su promišljene i brižne osobe koje su prošle kroz nešto teško, a njihova uvjerenja bila su način da se nose s boli i ponovno steknu osjećaj kontrole. Što se tiče mene, došao sam do otrežnjujuće spoznaje: ni ja nisam imun. Uhvatio sam vlastiti um kako poseže za urednim, jednostavnim negativcima kada sam se osjećao povrijeđeno, kako žudi za sigurnošću kada su stvari nejasne, kako osjeća toplu privlačnost ljudi koji se slažu sa mnom. Isti mehanizam koji pokreće zablude postoji i u meni. To je bila prava lekcija – ne "pogledajte te iracionalne ljude", nego "pogledajte ovu duboko ljudsku ranjivost koju i sam dijelim". Zbog toga sam postao mnogo suosjećajniji, ali i malo oprezniji prema vlastitim čvrstim zaključcima.
Koja je najluđa teorija zavjere koju ste čuli?
Za mene je najluđa teorija ravne Zemlje. Zvuči gotovo staromodno i bezazleno, ali zastanite i razmislite što bi sve moralo biti točno da bi ona bila istinita. Svaka vlada na planetu morala bi znati pravi oblik Zemlje i sudjelovati u uroti da ga sakrije. NASA bi to morala znati i skrivati. Svaki pilot koji leti preko svijeta morao bi to znati i skrivati. Govorimo o milijunima ljudi, u suparničkim državama, koji jednu jedinu tajnu savršeno čuvaju – zauvijek. To je ono što me fascinira: riječ je o uvjerenju za koje bi bezbroj ljudi moralo znati da je lažno i koje bi bezbroj ljudi moralo aktivno prikrivati. Svaka teorija koja ovisi o tome da ogroman broj ljudi istodobno zna istinu i uspješno je skriva za mene je najluđa vrsta teorije zavjere, zato što ljudi jednostavno ne čuvaju tajne na taj način.
Je li katkad bilo frustrirajuće slušati uvjerenja koja su toliko iracionalna?
Naravno da je katkad bilo frustrirajuće, čovjek sam i bilo je trenutaka kada sam želio raspravljati, mahnuti dokazima i reći: "Ali pogledajte!" Ono što mi je pomagalo bilo je podsjećanje da prepiranje gotovo nikada nikome nije promijenilo mišljenje i zato sam cilj pobjede pokušao zamijeniti ciljem razumijevanja. Kada prestanete pokušavati nekoga pobijediti i počnete ga pokušavati razumjeti, frustracija omekša i pretvori se u znatiželju. Stalno sam se podsjećao da iza svakog uvjerenja stoji osoba u boli i da njezino uvjerenje ima smisla ako razumijete put kojim je do njega došla. Kada možete vidjeti ljudsku logiku kojom je netko stigao do određenog mjesta, čak i ako mislite da je to mjesto pogrešno, teško je ne suosjećati s njim.
Što možemo učiniti ako vidimo da nama bliski ljudi počinju padati u vrtlog zabluda?
Prvo, nemojte krenuti s činjenicama i ismijavanjem – to je najprirodnija reakcija, ali i najmanje učinkovita. Ruganje ljude samo gura dublje i potvrđuje im da je "druga strana" neprijateljski nastrojena. Najvažnije je zaštititi odnos jer je vaša povezanost s tom osobom sigurnosno uže koje je jednoga dana može vratiti, a ako taj odnos prekinete, u potpunosti je prepuštate njezinoj novoj zajednici. Zato ostanite blizu, nastavite ih pozivati na večeru, postavljajte iskrena pitanja i slušajte više nego što raspravljate. Pokušajte se baviti stvarnom potrebom koja stoji ispod uvjerenja – stresom, usamljenošću, gubitkom kontrole – a ne samo konkretnim uvjerenjem. I budite strpljivi. Ljudi se rijetko vrate nakon jednog dramatičnog razgovora, vraćaju se polako, najčešće zato što je netko ostavio vrata otvorena i sačuvao ljubav.
Šire li se teorije zabluda danas lakše i brže zbog društvenih mreža?
Da, ali tu se preklapa nekoliko sila. Prije sto godina širenje lažnog uvjerenja bilo je sporo i lokalno. Danas uvjerljiva laž može doći do milijuna ljudi u nekoliko minuta, a uvjerljivo najčešće pobjeđuje istinito. Društvene mreže osmišljene su tako da povećavaju angažman, a ništa ne potiče angažman kao ogorčenje i strah. Zato se najekstremniji emocionalni sadržaji pojačavaju, dok smirenije i nijansiranije verzije tonu. Zatim dolazi ehokomora: algoritmi nas okružuju ljudima koji se već slažu s nama, pa naše najneobičnije ideje dobivaju pljesak umjesto otpora, a ponavljanje počinjemo brkati s dokazom. Na kraju, te platforme svima daju osjećaj da "istražuju" iako se to često svodi na upisivanje neke fraze i dobivanje sadržaja koji potvrđuje ono u što već želimo vjerovati. Kada sve to spojite, dobijete stroj gotovo savršeno osmišljen za proizvodnju zabluda.
I sami ste bili žrtva mržnje na društvenim mrežama. Iz te perspektive, zašto je važno da na društvenim mrežama komuniciramo i lijepe stvari?
Jedan okrutan komentar u vašem umu može nadjačati stotinu lijepih. Tako smo ustrojeni; loše se snažnije lijepi za nas nego dobro. Upravo je zato neizmjerno važno namjerno unositi dobrotu u takve prostore jer glasovi mržnje glasni su i neumorni, a ako mi ostali šutimo, dopuštamo im da odrede cijelu atmosferu. Ljubazan komentar nije naivnost, to je mali čin otpora prema okruženju koje nagrađuje okrutnost. Osobi koja je meta on ujedno pokazuje da stvarni, pristojni ljudi gledaju, brinu i da im je stalo, a vjerujte mi, to u teškom danu može značiti jako puno. Ako želimo da internet bude humaniji, ne možemo samo čekati da se to dogodi. Moramo sami, svjesno i namjerno, dodavati humanost.
Kako ste počeli istraživati ljudsku iracionalnost?
Sve je počelo s vlastitim tijelom. Kao tinejdžer sam zadobio teške opekline i proveo godine u bolnici. Medicinske sestre skidale su mi zavoje jednim brzim, bolnim potezom, uvjerene da je brže ujedno i blaže. Već tada sam sumnjao da su u krivu, a poslije sam proveo eksperimente i otkrio da bi sporije skidanje zavoja za mene zapravo bilo manje bolno; te brižne, iskusne profesionalke jednostavno su pogrešno procijenile moju bol i to me zaprepastilo. Ako možemo toliko pogriješiti oko nečega tako osnovnog kao što je fizička bol, koliko toga još pogrešno razumijemo o sebi? To je pitanje postalo moja karijera. Shvatio sam da nismo savršeno racionalna bića kakvima nas pretpostavlja ekonomija – iracionalni smo na dosljedne i predvidljive načine. Ti su obrasci beskrajno zanimljivi za proučavanje, ne zato što smo beznadni, nego zato što, kada ih razumijemo, možemo bolje oblikovati svoje živote i institucije.
U knjizi nekoliko puta spominjete svoju polubradu. Osobno mi se jako sviđa autentičnost koju donosi, no možete li našim čitateljima objasniti zašto je ona tu?
Ah, polubrada. Ona dolazi iz istih opeklina koje su pokrenule i moje istraživanje. Vatra je oštetila kožu na jednoj strani mog lica, a ondje gdje je ožiljno tkivo, dlake jednostavno ne rastu. Zato na jednoj strani mogu pustiti bradu, a na drugoj ne mogu. S godinama mi se to počelo i sviđati – iskreno je i govori istinu o onome što mi se dogodilo a da ne moram ništa objašnjavati. Pomirio sam se s time da sam pomalo asimetričan, kao što smo, svatko na svoj način, svi mi. Drago mi je što u tome vidite autentičnost jer i meni upravo tako djeluje: ne kao stilski odabir, nego kao dio moje priče koji sam odlučio nositi otvoreno.
Radite li već na novoj knjizi?
Radim, i to je najosobnija stvar na kojoj sam ikada radio. Posljednjih nekoliko godina proučavam kraj života, pokušavajući razumjeti što nas taj završni i univerzalni dio ljudskog iskustva može naučiti o dobrom življenju. Ta je tema postala bolno osobna kada je moja majka preminula prije nešto više od godinu dana, pa su mnoge lekcije koje sam do tada proučavao kao istraživač odjednom doživio kao sin. Pisati o kraju života dok istodobno prolazim kroz taj gubitak promijenilo je knjigu, ali i mene. Ona još uvijek nastaje, pa ne želim obećavati datum izdavanja, ali nadam se da će, kao i moje druge knjige, pomoći ljudima – ovaj put u vezi s nečime s čime se svi suočavamo, a o čemu tako rijetko iskreno razgovaramo.
Otvori KEKS Pay
