Postati član kabinskog osoblja s dvadeset godina i proputovati Europu zvuči kao posao iz snova. Za tisuće mladih, irski niskotarifni avioprijevoznik Ryanair nudi upravo to - priliku za ulazak u svijet zrakoplovstva. Istovremeno, za putnike, karta od dvadesetak eura predstavlja neodoljivu ponudu. No, što se krije iza te fasade pristupačnosti i prilika?
Dokumentarni film "Život pod pritiskom" tvrdi da tu privlačnu cijenu ne plaćaju samo putnici, već ponajviše sami zaposlenici. Film istražuje ono što naziva "Ryanairovim sustavom", za koji tvrdi da se temelji na brutalnom menadžmentu, kulturi šutnje ili "omerti" te neprestanom pritisku na prodaju tijekom leta. U vrijeme dok kompanija bilježi rekordne profite, sve više sadašnjih i bivših zaposlenika odlučuje progovoriti o društvenom trošku koji, kako kažu, nosi teret jeftinih letova. Njihove priče slikaju uznemirujuću sliku radnog okruženja u kojem dobrobit zaposlenika i sigurnost putnika dolaze u drugi plan, iza imperativa profita.
Središnji dio filma posvećen je agresivnoj prodajnoj kulturi koja dominira letovima. Prema svjedočanstvima iznesenima u dokumentarcu, primarna uloga kabinskog osoblja nije briga za udobnost i sigurnost putnika, već maksimiziranje prodaje parfema, pića, grickalica i srećki. Svaki član posade navodno je opremljen uređajem koji prati njihov prodajni učinak na dnevnoj, tjednoj i mjesečnoj bazi, stvarajući atmosferu neprestanog natjecanja i pritiska. Oni koji ne bi ispunili zadane prodajne kvote suočavali su se s posljedicama, a neki sugovornici u filmu tvrde da su bili prisiljeni vlastitim novcem kupovati proizvode iz ponude samo kako bi izbjegli negativne ocjene i sankcije nadređenih. To otvara mučno pitanje: koliki dio prijavljenih prihoda od prodaje u zrakoplovu zapravo generiraju sami zaposlenici pod prisilom? Takva praksa ne samo da degradira profesiju, već i postavlja ozbiljna pitanja o poslovnoj etici koja stoji iza impresivnih financijskih rezultata kompanije.
Ovo nije prvi put da su radni uvjeti u Ryanairu pod lupom javnosti. Prije nekoliko godina, dva odbora britanskog parlamenta pokrenula su istragu nakon niza optužbi o izrabljivanju radnika. Tadašnja svjedočanstva, kako je izvijestio The Guardian, uključivala su tvrdnje da zaposlenici moraju plaćati 25 funti mjesečno za vlastitu uniformu tijekom prve godine rada, kao i "administrativni trošak" od 175 funti ako napuste tvrtku unutar prvih 15 mjeseci. Ryanair je te optužbe odbacio kao lažne, tvrdeći da njihovo kabinsko osoblje zarađuje između 24.000 i 40.000 eura godišnje, što je znatno iznad minimalne plaće. Tvrtka, na čelu s kontroverznim Michaelom O'Learyjem, dugo je vremena odbijala priznati sindikate, što je bio temelj njihovog niskobudžetnog poslovnog modela. Iako je pritisak radnika na kraju doveo do priznanja sindikata, kritičari tvrde da se temeljna kultura unutar kompanije nije značajno promijenila.
Najalarmantniji aspekt koji se provlači kroz širu kritiku zrakoplovne industrije jest veza između nesigurnih radnih uvjeta i sigurnosti letenja. Strukovne udruge pilota i kabinskog osoblja već godinama upozoravaju da poslovni modeli temeljeni na atipičnim ugovorima o radu i takozvanom lažnom samozapošljavanju izravno ugrožavaju sigurnost. Istraživanja uglednih institucija poput Londonske škole ekonomije i Sveučilišta u Gentu, koja je Europska agencija za sigurnost zračnog prometa (EASA) navodno ignorirala, pokazuju zabrinjavajuće trendove. Prema tim studijama, piloti i članovi posade na nesigurnim ugovorima manje su skloni prijaviti sigurnosne probleme, skloniji su letjeti umorni ili bolesni te imaju manje povjerenja u sustave za prijavu incidenata. Time se stvara opasna kultura u kojoj se komercijalni interesi stavljaju ispred sigurnosnih protokola, a potencijalni problemi ostaju skriveni sve dok ne bude prekasno.
Ignacio Plaza, zamjenik glavnog tajnika Europskog udruženja pilota (ECA), opisao je situaciju kao "raširenu kulturu straha i zastrašivanja unutar europskog zrakoplovstva". Tvrdi da su neki lideri industrije stvorili takvu atmosferu, a regulatorna tijela poput EASA-e su postala "tihi partneri" svojom pasivnošću. U takvom okruženju, zaposlenici koji se usude progovoriti riskiraju disciplinske mjere i odmazdu, zbog čega sigurnosni propusti ostaju neregistrirani.
Isti nizozemski redatelji koji stoje iza novog dokumentarca, prije deset godina snimili su film "Mayday Mayday" u kojem su Ryanairovi piloti hrabro istupili, govoreći o pritiscima da lete s manje goriva radi uštede i da rade bolesni. Ta povijest sugerira da su problemi sustavni i dugotrajni. Dokumentarac "Pod visokim pritiskom" stoga nije samo priča o jednoj kompaniji, već i upozorenje o stanju u cijeloj industriji, postavljajući ključno pitanje jesmo li, kao potrošači u potrazi za najjeftinijom kartom, spremni ignorirati cijenu koju plaćaju oni koji nas sigurno prevoze nebom.
*uz korištenje AI-ja
Otvori KEKS Pay
Legacy zračni prijevoznici plaćaju ovakve dokumentarce i propagandu. Da nema Ryanaira nikada ne bih vidio toliko Europe. Da uzeo sam i CA i Lufhansu i iznenadio se kako je usluga u Ryanairu zapravo na visokoj razini u usporedbi sa besplatnom čašom vode i grickalicom za koju na tlu ne bih dao 50 centi u trgovini. Što se tiće prodaje parfemi su stvarno uz dobru cijenu na letovima Ryanaira, za ostalo slušalice u ušima i odličan let.