Praznike smo prokuburili raskopčanih hlača. Postoji pravilo u našem selu da se onaj tko za Božić i Novu godinu ne dobije barem četiri kile smatra sirotinjom koja nema što jesti. Debljina je stvar prestiža. Zato smo u Vladi najviše cijenili Šukera, na čije je mjesto, na sreću, uskočio Čobanković, opet osoba s težinom.
– Jebi ga, kad ga vidiš, odmah ti je jasno. Ima se – rekao je jednom Glava. Uglavnom, dizao sam se od stola samo tu i tamo, da promijenim program na televizoru i u jednom takvom intermecu naletio sam na nešto što me zgrozilo. Vlak u snijegu. Jedan od najgroznijih i najpodmuklijih filmova koji je, Bog zna zašto, svrstan u žanr dječjeg filma. Meni je to najčistiji psihološki triler.
Nije mi bilo jasno kako to nitko ne vidi. Film s porukom da kolektiv nosi apsolutnu pobjedu nad pojedincem, u kojem je zadrugarstvo smisao svega, u kojem se borba dobra i zla vodi u brojčanim omjerima, u kojemu, “kad se mnogo malih složi”, uvijek najebe netko velik. Preneražen sam gledao trijumf bezvoljnosti nad razumom. Za mene se napredak društva odigravao kroz invenciju snažnog pojedinca, grupa je uvijek značila problem.
– Jedino što je posebno u tome filmu jest to da se Slavko Štimac pojavljuje prvi i posljednji put u nekom filmu s hrvatskom trobojnicom – naslađivao se Žnora. Odmahnuo sam rukom. Daleko od toga da sam u filmu podržavao Peru, oličenje zla i pokvarenosti, koji se, naravno, na kraju iskupi pa ga kolektiv prihvati. Poruka je jasna: da bi dobro bilo priznato, mora se prikloniti kolektivu, bez kojeg je pojedinac tek lak plijen đavolskog nauma. Samo oduvijek sam nekako znao da kolektivizam, apriorno zadrugarstvo, lakše preuzme netko kao Pero nego što mu se uspije nametnuti već spomenuti Štimac, kao oličenje apsolutne ispravnosti. U svemu tome vidio sam vjernu presliku hrvatske stvarnosti.
Danas je na najvišoj mogućoj cijeni beskarakterni kolektivizam kojim dominiraju najgori, koji su svojim niskim standardima okovali cijelo društvo, pojedinca sveli na kmeta s laptopom i USB-om. Taj nauljeni, prestravljeno-agresivni, neškolovani i nemaštoviti polusvijet drži nas u šaci snagom svojih ovlasti koje im je netko perfidno dao u ruke. Zlo je u Hrvatskoj napokon dobilo tjelesnost, ali to ne znači da je i prepoznato. Pod dojmom Vlaka u snijegu prošla mi je i rekonstrukcija Sanaderove vlade. Nije mi bilo jasno zašto mora otići već spomenuto oličenje blagostanja, ili ministar obrane, koji nikome nije mogao smetati jer nitko nije ni znao da uopće nešto radi.
Jedino što mi se uklapalo u neko opće povijesno iskustvo je to da se HDZ, kad god mu zagusti, uspije dogovoriti s Miloševićem. – Ne kontam – odvratio je Žnora na moju mini provokaciju. – Nema veze. Samo da nekako izguramo 2011. – nije mi se objašnjavalo. – Bit će sve O. K., pa papa nam dolazi ove godine – Žnora je sijao entuzijazmom. – Da, da to je odlična vijest. Jer pastir dolazi svome stadu, a “kad se male ruke slože...”
