Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 13
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
PRIČA

Jedan mali Eastern ili Wild Wild East

kul-prica-txt.jpg
import
07.04.2006.
u 13:16

1. PROLOG
Dragi prijatelju, nikada više never more neću podcjenjivati važnost kanti za smeće u našem modernom demokratskom društvu. A ne bih se kladio niti kako i ti sam znaš što se sve krije u tim našim smećebacačima.
Evo ti šaljem nekoliko redaka što sam ih igrom slučaja pronašao na upravo jednom takvom mjestu, točnije u njegovu podnožju, a ovom te prilikom molim za tvoje cijenjeno mišljenje. Naime, po glavi mi se mota jedna nevjerojatno luda ideja: da ako potvrdiš moje sumnje, objavimo taj uradak u tvome listu i tako pokušamo ući u trag samozatajniku koji je tko zna zašto stao tek na pola puta.

2. PIKADOROVA
(AGRAMERSKA) BODLJA
Bio je dan. Bio je ispit. Bila je profesorica. Klimtovska spodoba. Bob frizura boje višnje takva intenziteta da je gotovo pružala miris toga voća. Crveni lak. Crveni ruž. Škotska suknja na preklop.
Graciozno je sjela na stolicu. Prebacila nogu preko noge. Vješto. Bio je to pokret koji je govorio: ovo nije prvi put, ovo nije etida. Na trenutak su provirili čipka i halteri. Metronomski ritmično noga se njihala. Damski je uzela ogledalo iz torbice i popravila ruž. Nonšalantno prošla prstima kroz kosu.
Na kraju ispitivanja podijelila je pohvale. Mazno je uz osmijeh gejše rekla: “Jednom svakako morate doći do mene. Konačno sam uredila stan te skulpturu koju ste mi poklonili Vi i Vaši kolege apsolventi stavila na radni stol. Uklopila se savršeno. Znate, ta je skulptura jako taktilna. Ja s njom imam poseban senzualni odnos. Morat ćete mi jednom objasniti njeno skriveno značenje. Sada ste ionako pri kraju studija pa se možemo nesmetano češće družiti.”
Ruka se našla na koljenu studentice. Pikador je zadao svoju bodlju.

3. PRAZNIK U RIMU
Posljednje rimsko jutro. Doručak kod švedskog stola. Jedna je skupina hrvatskih turista nakon Silvestrova uživala u još jednom tradicionalnom talijanskom doručku. Na stolovima za četvero na svakom je tanjuru bio harmonično serviran po jedan listić sira.
Nakon probdjevene noći četiri su prijateljice još snena pogleda tumarale salom i sjele za stol.
“Još osjećam šampanjac u kosi. Doslovno ću ponijeti miris Italije kujći”, rekla je jedna.
“Nisam znala da je to zalijevanje na Piazza del’ Popoli uobičajeno. Morat ćeš dati kaput na kemijsko. Ali barem si imala crvene čarape na dočeku pa će te ove godine sigurno pratiti sreća.”
“Grozno je kako su oni od toga napravili čitav biznis. Toliki štandovi s crvenim rubljem. Vjerojatno to niti nije neki stari običaj, već čisti marketing. Simpatično za turiste. Takva bi ekonomija dobro došla i maloj Hrvatskoj.”
“Onog vlasnika picerije koji nas je pozvao da ostanemo na njihovu dočeku nikada neću zaboraviti. Bio je to pravi Talijan. Ali za nekog takvog nikada se ne bih mogla udati. Djevojci treba sigurnost, a ovi ovdje... to ti je sve: danas jesmo, sutra nismo. No kad smo već kod toga... bit će nam bolje da uzmemo kavu dok je još ima.”
Četiri su se prijateljice sigurnim korakom uputile prema švedskom stolu te se sa toplim napitkom i kroasanom vraćale na svoja mjesta, a tada još jednom ustanovile kako je sigurnost u ovom svijetu kratkotrajna i krhka: sir u listićima koji je bio osiguran svakom gostu iznenada je postao talijanski nesiguran i promijenio sredinu, odnosno odlučio nestati u vidu magle – ususret nekom novom svitanju i nekom svježem licu.
“Nestao mi je sir s tanjura!” začulo se.
“Ni na mom tanjuru nema sira!”
“Ovo je nečuveno! Jednostavno ne mogu vjerovati!”
“Vjeruj! To je naša stvarnost! Duga je ruka Balkana!”

4. VALUNSKA PRIČA APOSTOLČIĆA
Valun, mjestašce na otoku Cresu koje živi za sezonu i sezonske ljubavnike; mjestašce svedeno na jednu jedinu ulicu – ulicu s trgom, crkvom i tornjem sa satom. Župni je dvor ogledalo mjesta: oronula zgrada poljuljana samopouzdanja. Iznutra: gotička škripa trošnih drvenih stepenica i restlovi antiknog namještaja izjedenog crvotočinom. Na zidu svete slike obavijene paučinom i slojevito opletene prašinom.
U takvu prostoru boravi duša i tijelo duhovnog vođe i pastira valunskog stada. Čovjek je to raskuštrane kose i raskopčane košulje koji nakon noći probdjevene uz bocu na stabilnilm spiralnim stepenicama gradi svoj osjetljivi jutarnji balans i koji ljubi bližnjega svoga, a naročito ženu. Čovjek je to tijela i puti čiji od neprospavane noći još neoštri pogled skriva sasvim tjelesne čežnje.
“Žena da mi je! Gdje su samo nestala ona slavna vremena kad sam obavljao poslove muževa koji nisu mogli posijati svoje sjeme i nastaviti obiteljsko ime! Tada sam bio tražen i veličan i poštovan! A sada! Sada sam tek olupina za starim oltarom! Nedostaje mi dodir bujnih ženskih grudi i obirs ženskih bedara. To je ono što muškarca čini sretnim. Sada mi samo preostaje ovo vino što Bog ga stvori. Pola meni, a pola Njemu. Što je pošteno, pošteno je. Hm... žena... da... da... Pa ni ova nije loša...” Pogleda na sliku Majke Božje što je nahero visjela na zidu i s bocom crnog vina u naručju utone u san.

5. NA BRANIKU DOMOVINE
Sisak, grad bremenit poviješću, grad osiromašen budućnošću. Grad koji karijeru gradi na ruševinama, a ruševine tijekom vremena postaju i sami ljudi. Grad nezaposlenika i umirovljenika – umjetnika u gladovanju.
No Kupa je još uvijek tu – vjerna i postojana, ne mijenja svoj tok. Ljudi su nešto posve drugo. Ljudi su – fleksibilni i mobilni. Ulice grada skrpane su kao i ljudi. Autobusna je stanica tradicionalno balkanski smećasta, puna opušaka nekih jeftinih cigareta. Ljudi utonuli u mutna razmišljanja čekaju bus. I bolje sutra. Neka druga vješala. Ne razgovaraju. Svatko gleda svoje posle. Pilji u asfalt. Jede doručak snogu. Čita novine na braniku domovine. Puši. A u duši lijep ga život guši. Gledam na sat. Prilazi mi neki postariji muškarac izgubljena pogleda u dobro uščuvanu prugastu odijelu iz šezdesetih godina i u glomaznoruskim bakandžama. Upita me za vrijeme i bih li mu dala svoj sat.
“Ne bih”, rekoh, “ovo je jedini sat koji imam.”
“A da imaš dva, bi li mi dala jedan? Bez obzira na marku?”
“Bih.”
“Jesi li udana? Hoćeš li se udati za mene?”
“Oprostite, gospodine, ali to sad nije pristojno! Doviđenja!”, rekoh i ubrzah korak.
Odjurih do iduće stanice iako autobus samo što nije došao. Bježala sam a da nisam znala točno od čega. Možda od spoznaje kako se ne mogu naljutiti na čovjeka izgubljena pogleda u tom odijelu koje je možda bilo jedino što je još imao, a to je odijelo pričalo svoju priču: priču o srednjem staležu koji je nestao zajedno s finim odijelima od biranog materijala i građanskim običajima, sa šeširima i kišobranima koje su zamijenili mali mobiteli i veliki automobili koje kupuju pravi muškarci. A to je fino odijelo pričalo jednu davnu prošlost.

6. MAJKA COURAGE ILI REVOLUCIJA ŽDERE SVOJU DJECU
Devedesetak minuta, osamdesetak kilometara od agramerske metrpole – Petrinja, grad pepela. I tu riječi prestaju: od Jelačić-Platza do Minefieldwooda na ulazu u ovaj hrvatski grad. Kako ga opisati? Najbolje pomoću opisa izložbe fotografija jednog lokalnog umjetnika: ni na jednoj se od tih fotografija nije mogla vidjeti Petrinja. Bili su to pojedinačni estetski isječci jedne cenzurirane neestetske stvarnosti i futuristički pogledi na nešto što će možda jednom u budućnosti ponovno biti grad. Ta je izložba bila estetizacija i iscjeljenje, eskapizam i zaborav.
I ulice i grad i ljudi jedan su veliki patchwork koji će još dugo, dugo vremena trebati krpati. Živi se iz dana u dan – s rupom na odijelu, u cipeli, na domu, u srcu. Prolazim ulicama. Zamišljeno. Pratim ritam boje koja se guli s pročelja. Učim voljeti tu neljepotu, jer ispod nje se krije toplo, još ne sasvim ogrubjelo srce. Ali teško je voljeti nevidljivo. Smetaju nam oči, naš ograničeni ljudski vid – naša slabost. Šetam i zamišljam taj nekadašnji grad cvijeća. A tada mi na putu izroni jedna obnovljena, cijela, obojena zgrada, bez ijedne mane i mrlje. Srce mi se razveseli. Ipak je nada još uvijek tu.
Ususret mi dolazi jedna starica u mantilu s maramom na glavi, na štakama i s vrećicom punom namirnica koja je zanosi prema tlu. Mukotrpno hoda i štakama zapinje po neravnu asfaltu. Pobojah se da povrh svega još ne poravna leđa na nemekanu terenu te ponudih pomoć. Starica pristane i tako je otpratih dobar komad puta. Nesretna mi žena bez pitanja i žaljenja ispriča svoju priču kao da to redovito čini te je u tom procesu negdje usput amputirala svaku bol.
“Drago dijete, ja ti nemam nikoga svoga. Zet mi je pijan iz čista mira iz puške ubio sina. Ali nije dugo živio. Ima pravde na ovom svijetu. Nedugo zatim izdalo ga srce. Nije mogao spavati pa je puno pio i to ga je dokrajčilo. Jedina mi je rodbina kći koja s djecom živi u Glini pa ja evo sama moram u kupovinu. Susjedi baš i nisu od neke pomoći. Drago dijete, na kraju si uvijek sam.”

7. HRVATSKA – MALA ZEMLJA ZA VELIKU DEPRESIJU
Ljudi rijetko gledaju ruke. Ljudi u kapitalizmu zanemaruju ruke. U komunizmu je to bilo bitno. Ruke su odavale neradnika. A sada se svi njegujemo. Ne pokazujemo svoje tjelesne nedostatke: fitness centri, saune, masaže, pedikeri, frizeri, švelje – postajemo nacija izložbenih artefakata. Umjesto sletova i štafeta sada imamo hodajuće izložbe mesa i krojačice koje prodaju pamet.
A poštena inteligencija, gospodo? Gdje je ona nestala? Arrivederci, majčevino! Vidimo se u nekom drugom životu! Trbuhom za kruhom – koji nije gorak. Tamo daleko, gdje se ne dijele toljage za pamet. Homesick je ionako dekadentan osjećaj, a od dekadencije se ne živi. Sada smo svi jedno veliko globalno s(ij)elo, a ova naša mala Hrvatska u tom kozmosu – crna rupa, bermudski trokut, Atlantida...
A hladan vjetar puše nam po kostima, zima nije zima, ljeto nam se klima, ljudi nisu ljudi – ljudskost nam se odšetala u toplije krajeve.
Ja šutim, stavljam sama sebi ruku na usta. Tišina ima okus zaborava koji godi. Sami ćemo sebi isprati mozak – bez elektrošokova i jakog osvjetljenja.
“Iz državnog proračuna u prošloj godini izdvojeno preko pet milijuna kuna za antidepresive. Pedeset posto mladog stanovništva na Prozacu. Otkrijte zašto – gledajte Otvoreno.”
Tragove moje boli nosi tek lišće – to jesenje obilje šušti neumorno pod mojim umornim nogama koje traže oslonac. Ne nalaze ga, jer ga nema. Sam sebi biti oslonac. Bergmanovski. Prokleto teško. Neizvedivo.

Želite prijaviti greške?