Pri analizama i kritikama europskih i američkih sanacijskih “paketa” (za spas financijskog sektora i oporavak gospodarstva), posljednjih se mjeseci često citira jedna davna izjava (iz 1975. godine) barunice Margaret Thatcher, predsjednice britanske vlade od 1979. do 1990. godine: “Problem je sa socijalizmom u tome što on, na kraju krajeva, uvijek ostane bez tuđeg novca.”
Iako neki analitičari tvrde da se ne radi o originalnoj rečenici, jer je slična izgovorena u britanskom parlamentu 1944., današnji korisnici smatraju kako se baruničina misao može primijeniti i na suvremene demokratske i kapitalističke sustave vladavine koji sve veći dio bruto domaćeg proizvoda uzimaju iz “tuđih” džepova (džepova poreznih platiša) kako bi osvojili ili sačuvali vlast. Svi se pritom ponašaju po logici: poslije nas, ako baš mora, može nastupiti i proračunski potop!
Kupovanje, otkupljivanje i zakupljivanje vlasti – mjesne, područne i državne – obavlja se kroz praksu davanja zavodljivih i skupih obećanja o gradnji svega i svačega (autocesta, mostova, bolnica, škola, staračkih i dječjih domova, kazališta, muzeja, tunela, žičara) ili pružanja “besplatnih” javnih usluga: udžbenika, zdravstvenih usluga, besplatnog školovanja i studiranja, parkiranja, javnog prijevoza, posjeta muzejima itd.
Shvaćanje države kao krave muzare koja daje obilje mlijeka, a koju nitko ne želi voditi na pašu i brinuti brigu o njenom zdravlju i mudrosti, nadživjelo je u Hrvata i socijalizam i rat i Prvu (Tuđmanovu) i Drugu (Mesić-Račan-Sanaderovu) Republiku.
Političari su navikli narod da ne razmišlja o tome odakle i od koga će stizati proračunski novac iz kojeg će se namirivati sve besplatnosti i metaforičke kule i ceste sazidane od suhog zlata.
Zato je potpuno smiješno čitati i slušati različite gongove i prozirnike kad govore kako je “cijena” ili “trošak” ovih izbora 35 ili 40 milijuna kuna. Puna i prava “cijena izbora” može se i morala bi se izračunati iz onoga što bismo mogli nazvati tržišnom cijenom predizbornih obećanja.
Ako za primjer uzmemo cijenu samo nekoliko predizbornih obećanja u Zagrebu oko kojih se slažu gotovo svi glavni pretendenti za položaj gradonačelnika, rezultati analize djeluju doista zastrašujuće.
U Zagrebu su završeni planovi za gradnju četiriju nebodera od 30 do 45 katova vrijednih 400 milijuna eura. Za završetak bolnice u Blatu (Zagreb) planirano je ulaganje od 300 milijuna eura. Za projekt Zagreb na Savi (tri hidrocentrale, mostovi, regulacija toka) predviđeno je 900 milijuna eura. Za Zračnu luku Zagreb predviđeno je 200 milijuna eura. Za Dinamov stadion (Maksimir) trebat će izdvojiti 200 milijuna eura. Dakle, za samo pet megaprojekata – dvije milijarde eura!
Zanimljivo je i zastrašujuće to što malo tko razmišlja i raspravlja o toj cijeni izbora. Rasprava i kampanja vodi se o suštinski bizarnim temama: o jednom javnom WC-u, o jednom kumu, o jednom pravosudnom bjeguncu, o dva kioska i o mnogim navodno čistim i navodno prljavim obrazima.
Možda bi svaki građanin, sam za sebe, kad to već ne čine novinari i političari, mogao, prije nego što zaokruži redne brojeve na glasačkim listićima, razmisliti i o zlokobnom proročanstvu britanske barunice. Jer tuđeg novca odavno više nema. Nakon što smo se zadužili 40 milijardi eura, tuđeg novca više jednostavno nema. Istodobno, ukupna proračunska cijena svih predizborna obećanja u Lijepoj Našoj premašuje 10 milijardi eura. Tek da se zna: to ćemo mi, naša djeca, unuci i praunuci morati plaćati. I platit ćemo: prodajom zaljeva, ada, šuma, voda, obala i otoka.
Otvori KEKS Pay
