Tako ti je kad te stegnu badekostimom pred Gumbekovim poprsjem.
Posjednu vas u dvoranu, počne predstava u kojoj osim riječi
„Berlusconi“ ne razumijete ništa drugo. Istina, pjevaju se i američke
pjesme, no ponajvećma Salvatore Esposito mijenja od šljokica skrojene
svjetlucave sakoe, i to sve u rasponu od ružičastog do crnog. Istodobno
neprestance mijenja naočale i usklađuje ih s bojom sakoa.
Gotovo poslije svake otpjevane skladbe, koliko sam shvatio mahom su
posrijedi talijanske kancone, klekne pred poprsje Mladena Crnobrnje
Gumbeka s upaljenom tamnoplavom svijećom i zbog nečeg mu zahvaljuje.
Pokojniku je ionako svejedno, ali što sve to znači u kazališnom smislu
teško da vam vaš kritičar može objasniti. Monica Zuccon, također s
malešnim, ali moćnim mikrofonom pred ustima, zapjeva, pa zavija, na
više-manje zadovoljstvo publike.
Predstava se poslije poklona otegla još pola sata, jer je talijanski
dvojac na Gumbekovim danima srdačan pljesak shvatio kao prigodu da
izvodi pjesme po narudžbi. E, a najbolje je bilo kad su oboje istrčali
u kupaćim kostimima otprije stotinjak godina. Možda bi titlovi
omogućili bolje razumijevanje predstave „Najbolje od...“ Cafe sconcerto
koja je najavljena kao upoznavanje s talijanskim međuratnim kabaretom.
Gumbekovi dani: Možda bi titlovi omogućili bolje razumijevanje predstave
