Katolički tjednik Glas Koncila ovoga tjedna obilježio je svoj “zlatni jubilej”, odnosno 50. obljetnicu izlaženja. Govorilo se mnogo o Glasu Koncila ovih dana, no o Glasu Koncila govoriti bez njegova dugogodišnja glavnog urednika don Živka Kustića naprosto je nemoguće. Don Živko Kustić stožerna je osoba u povijesti toga tjednika, koja nije samo obilježila jednu od faza razvoja toga tjednika, nego je svojom pojavom i karizmom obilježila čitavo razdoblje u Katoličkoj crkvi i u hrvatskom društvu. Govoriti o Glasu Koncila, a ne govoriti o don Živku Kustiću, bilo bi, zapravo, nepravedno i nepotpuno, isprazno i nedorečeno o jednom velikom razdoblju kojega je obilježila njegova era vođenja lista, koja se poklopila s erom voljenog hrvatskog kardinala Franje Kuharića.
Iza (nepotpisanih) komentara Glasa Koncila, a koje je pisao don Živko, iščitavao se, zapravo, stav kardinala Kuharića i hrvatskog episkopata. Rekao je to i sam don Živko u jednom razgovoru, dodavši kako, usprkos toj činjenici, nikad nije bilo intervencija u njegove napise ili uređivanje lista s Kuharićeve strane. Toliko su se, naime, prožimali da su znali i jedan i drugi što onaj drugi misli, a Kuharić je s razine svoga autoriteta Kustiću delegirao slobodu u vođenju lista u olovna komunistička vremena, pa je Kustić svojim komentarima i satiričnom kolumnom seoskog župnika don Jure doslove razvaljivao komunističke moždane vijuge i pilio im živce do najsitnije piljevine. Glas Koncila vođen don Živkom Kustićem bio je tako “vox populi” golemog dijela naroda, koji nije imao svojih medija i pristup partijski uređivanim informacijama, pa se iščitavanje don Živkova tjednika iz tjedna u tjedan doživljavalo kao jedini prostor istinske slobode u totalitarno vođenom sustavu.
Iz takve pozicije jakog oporbenog lista - ali ne neke političke stranke, nego samoga naroda – don Živko Kustić bio je cijenjena figura u javnom prostoru, kojega je koristio kako bi deklasirao protivnike vjere i Crkve svojim briljantim umom i neviđenom elokventnošću. Tek danas, kada u javnom prostoru nema crkvene osobe takvog formata, vidi se koliko je don Živkova nazočnost u javnosti značila za Crkvu u svoje vrijeme i posve je neshvatljivo kako danas, u vrijeme slobode i demokracije, nije mogla i ne može stasati neka nova osoba takvoga kova, kao što je u svoje doba bio don Živko.
Odgovor na to pitanje sigurno leži u spomenutoj činjenici “delegiranja slobode”, što kardinal Kuharić nije primijenio samo na don Živka Kustića, nego i na čitav niz vrhunskih teologa jednoga razdoblja, od Josipa Turčinovića preko Vjekoslava Bajsića do Tomislava Šagi Bunića i ostalih, koji čak nisu nužno morali misliti isto kao npr. Kustić, ali su u svojim područjima djelovanja ostvarivali vrhunske rezultate. Na korist i slavu Crkve, dakako.
Don Živkoga Glasa Koncila, koji je upravo u njegovo vrijeme bio najjači, najutjecajniji i najugledniji, zacijelo ne bi bilo da nije bilo te slobode, koja je rađala hrabrost, kuraž i pravo na mišljenje. I čini se da upravo to nedostaje u vrijeme današnje Crkve, koja kao da pati od kompleksa vremena u kojemu živimo i živi u grču činovničkoga duha koji guši mnogu slobodu. Pa i onu samoga Glasa Koncila, koji uz svoju vrijednu (i danas jedinu) aktualnu kritičnost prema devijantnim hrvatskim prilikama može biti još bolji i značajniji u hrvatskom medijskom prostoru. Baš kao nekad u don Živkovo vrijeme.
>> Euharistijsko slavlje povodom 50. godišnjice Glasa koncila
