Ena Begović rođena je na poluotoku Pelješcu, u Trpnju 8. srpnja 1960. kao prva kćer svojih roditelja Nikole i Terezije. Bila je najomiljenija zagrebačka glumica koja je ime dobila po baki Mandaljeni. Njezin otac koji je umro 1989. bio je činovnik i predsjednik mjesnog odbora, dok joj je majka Tereza radila kao prodavačica na kiosku. Glumica je imala neuobičajeno blizak odnos s roditeljima, a u intervjuima je uvijek isticala kako joj je majka najbolja prijateljica. Enini prijatelji iz djetinjstva pamte je kao živahnu djevojčicu koja je stalno nosila hlače i zlatnu kosu plela u kečku. Voljela je čitati i uživala je u samoći.
Nakon što je s odličnim uspjehom završila osnovnu školu, četrnaestogodišnja Ena otišla je u Dubrovnik gdje je upisala gimnaziju. Boravila je u učeničkom domu, a poslije tri godine sobu je dijelila s Mijom. Za razliku od mlađe sestre Mije, Ena bi u školu išla okolnim putem samo da ne mora proći Stradunom i biti primjećena.
U pubertetu se ponašala kao buntovnica, bila je nemirna duha, pred kraj školovanja i ona i sestra bile su izbačene iz doma i morale su život nastaviti kao podstanarke. Ena je već tada pokazivala umjetnički talenat, a među vršnjacima je bila poznata po recitiranju. Čim je krenula u srednju školu upisala se u studentsko kazalište Lero. Njezina karijera počela je slučajno kada ju je 1978. u jednoj predstavi primijetio redatelj Lordan Zafranović i kao maturantici joj ponudio ulogu u filmu Okupacija u 26 slika.
Da ju gluma nije baš zanimala, pokazala je upisivanjem Pravnog fakulteta u Zagrebu. Kada se doselila u glavni grad Hrvatske, živjela je zajedno sa sestrom i Alkom Vuicom u iznajmljenom stanu. U tom periodu redatelj Ljubiša Ristić sreo ju je u kafiću i predložio joj da zaigra u njegovom filmu Ivan Goran Kovačić u kojemu je glavnu ulogu tumačio Rade Šerbedžija. Čak ni to je nije dovoljno zainteresiralo za glumu, ali je pokleknula pred Radinim nagovorima da ne zapostavlja svoj talenat već da upiše Akademiju dramskih umjetnosti.
- Uopće nisam htjela biti glumica. Time sam iznenadila i svoje roditelje. Čim sam snimila film Ivan Goran Kovačić i oni su me nagovarali da probam upisati Akademiju. Otišla sam bez ambicija i posebnih želja - izjavila je Ena.
Tijekom studija, budućoj glumačkoj zvijezdi odlično je krenulo. Dobivala je velike uloge u filmovima, a istovremeno snimala i visokobudžetne serije. Status zvijezde dobila je nakon role u Zafranovićevom Padu Italije, a prizori u kojem Ena plave kose izlazi iz mora naglasili su njezinu ljepotu zbog čega je postala seks simbol i bila na svim naslovnicama. Iako uvjerena da će karijeru izgraditi na filmu, nakon diplome 1983. posvetila se kazalištu, a u zagrebačkom HNK provela je 16 godina, sve do smrti.
- Jedino kazalište za mene je bilo HNK, druga me nisu zanimala. Kad me stariji kolega, glumac Dragan Milivojević vidio na jednom ispitu i rekao da trebaju baš takvu osobu u HNK bila sam presretna. Imala sam puno sreće što se posla tiče - priznala je Ena.
Jedna od najdražih uloga bila joj je rola barunice Castelli, Krležine heroine u kazalištu, ali i u filmu Antuna Vrdoljaka. Kada je 1988. nagrađena Zlatnom arenom za najbolju epizodnu ulogu, Ena je priznanje odbila jer je barunicu smatrala glavnim likom. Film je, također, podijelio kritiku i zbog znatna pomlađivanja lika barunice Castelli, ali ga je publika iznimno dobro prihvatila.
- Prvo je nastao film. Drago mi je da me se Tonči sjetio. Uzeo je mene i vjerujem zaprepastio sve, pa i mene. Mislila sam da se šali ili da je napravio krivu podjelu, jer po godinama sam tada mogla igrati sestru Angeliku. Preplašila sam se scenarija, jako puno je bilo njemačkog, a ja k tomu trebam igrati zrelu ženu. Mislila sam da neću biti spremna. Ipak, nisam mogla odbiti takvu ponudu. Danas sam sretna da sam to snimila. Sve je ispalo taman. Nekoliko godina kasnije, 1993., Georgij Paro mi je ponudio istu ulogu. Nakon Bele Krleže i Neve Rošić, bila sam treća barunica Casteli na velikoj pozornici HNK – izjavljivala je Ena Begović.
Tijekom angažmana u HNK odigrala je više od 20 glavnih uloga među kojima se izdvajaju Desdemona, kontesa Nera, barunica Castelli, Teuta, Ana Karenjina i druge.
Njezina prva kazališna glavna uloga bila je u "Ajaksai" Radovana Ivšića u režiji Vlade Habuneka. Slijedio je čitav niz velikih ostvarenja u predstavama domaćih i inozemnih autora. Od grčkih tragedija, preko Shakespearea, Strindberga, Ibsena, do Zagorke i Krleže. Svojom je glumačkom snagom zauzela jedno od vodećih mjesta u Hrvatskom narodnom kazalištu, ali i gostujući na daskama drugih kuća. Odbila je nekoliko ozbiljnih ponuda holivudskih producenata da tamo snima. U bogatoj 20-godišnjoj karijeri za svoje uloge je dobila niz priznanja i nagrada, a snimila je i više od deset filmova od kojih su najpoznatiji: Glembajevi, Treća žena, Pad Italije, Četverored i drugi.
Zlatnu arenu je ipak dobila, devet godina nakon što ju je odbila za ulogu u Glembajevima, za ulogu u filmu Treća žena. Ena je bila svjesna svoje ljepote, ali se njome oprezno služila.
- Prati me zanimljiva sudbina, uvijek svi govore o mom izgledu. Kad nekog upitam kakva sam bila u predstavi, svi prijatelji kažu 'lijepa'. Htjela sam se nametnuti kvalitetom, a onda sam se opustila i pomislila zašto ne bih i dobro izgledala?!.
Devedesetih je bila na vrhuncu slave, ali je i dalje bila usamljena.
Šok od koga se godinama oporavljala dogodio se 5. lipnja 1996. kada je izazvala nesreću u kojem je smrtno stradao biciklist. - Ova nesreća mi je promijenila život, i mada se ne osjećam krivom suosjećam sa stradalim - rekla je Ena koja je bila osuđena na osam mjeseci zatvora, tri godine uvjetno.
Ena Begović je imala malo prijatelja među kojima se ističu redatelj Jakov Sedlar i gumica Ankica Dobrić koju je upoznala na fakultetu. O njezinom ljubavnom životu ni prijatelji ništa nisu znali. Vjenčala se s poduzetnikom Josipom Dikanom Radeljakom u lipnju 2000. godine u njegovom stanu na zagrebačkom Cvjetnom trgu, a njihova kćer Lana rodila se 1. rujna. U ulozi majke Ena je uživala svega četrdeset pet dana. Poginula je u prometnoj nesreći 15. kolovoza 2000. godine na otoku Braču i to od teških ozlijeda glave zadobivenih tijekom prevrtanja automobila. Sa suprugom, kćeri, majkom i posinkom Leom boravila je u vili na Braču, a kada se s obitelji uputila u posjet prijatelju Stipici Kalogjeri, nije ni slutila da će to biti njezino posljednje putovanje.
U mjestu Splitska, Leo je volan htio prepustiti ocu. Zaustavio je Grand Cherokee na uzbrdici. Kada su iz njega pokušale izaći Ena i Tereza s Lanom, navodno su otkazale kočnice i auto se prevrnuo u provaliju. Eni nije bilo spasa - život glumice ugasio se u sekundi.
Suđenje za nesreću razvuklo se sve do 2007. kada je Županijski sud u Splitu Lea Radeljaka oslobodio krivnje. Ena Begović je u hrvatskoj kinematografiji ostala zapamćena kao jedna od najljepših glumica. Jakov Sedlar, prijatelj Ene Begović, film Ena posvetio je film slavnoj hrvatskoj glumici.
