Ne treba provoditi posebna istraživanja da bi se dokazalo kako su Hrvati iz Stare u Novu godinu prenijeli dva velika, usko povezana, straha: od gubitka posla i od rasta kamata na kredite. Poznati su i uzroci pojave tih strahova. Izjava predsjednika Vlade kako nam u 2009. “predstoji borba za radna mjesta” potaknula je val prvog, a najava Zabe o povećanju kamatnih stopa poplavu drugog straha.
Neugodno me iznenadilo ponašanje Zagrebačke banke. Franjo Luković, moj povremeni teniski partner (sve smo mečeve dobili!), izvrstan je bankar, ali bi mu, očito, dobro došla kratka poduka iz psihologije štednog i dužničkog ponašanja građana, njegovih klijenata. Naime, on vrlo dobro poznaje jednu stranu priče o novcu i zajmovima – financijsku. Jasno je da već nekoliko mjeseci cijena novca kojim raspolažu ili ga “kupuju” hrvatske banke (95 posto u stranom vlasništvu) raste. Trenutačno taj novac hrvatske banke “kupuju” po prosječnoj kamatnoj stopi od oko sedam posto pa je logično da ga – hrvatskoj državi, a nekmoli tvrtkama, zanatlijama i građanima – ne mogu “prodavati” ispod te cijene.
Ono što on i mnogi “hrvatski” bankari ne znaju također je velika istina: priprosti, naoko bezopasni i raspršeni ljudski strah ima veliku cijenu, a može dobiti i zastrašujuću, rušilačku snagu. Snagu stampeda koji ruši banke i druge financijske institucije, posebice investicijske fondove. Zatvorene i otvorene.
Hrvatske banke i druge financijske ustanove morale bi katkad, upravo zbog tog neznanja, zapaliti svijeću kod Kamenitih vrata kao znak zahvalnosti Vladi i HNB-u jer su na vrijeme spriječili pojavu masovnog straha i mogući stampedo štediša na bankarske šaltere.
Dobro je što je dr. Ivo Sanader “konzultacijama” nagovorio Lukovića da odgodi povećanje kamatnih stopa na kredite stanovništva. Još bi bolje bilo da “hrvatski” bankari shvate da se kod svojih inozemnih banaka-majki i maćeha moraju izboriti za poslovnu politiku niske, pa i nulte profitabilnosti u sljedeće dvije-tri godine. Karakteri i bankarska mudrost na kušnji su u ovoj, teškoj godini. Kako bankari budu sijali, tako će i žeti.
Iluzija o silnoj moći koju imaju svi ljudi i institucije koji imaju previše lako zarađenog novca može se rasprsnuti kao mjehur od sapunice. Što bi se nam se dogodilo kad bi, primjerice, Lino Červar (hadezeovac), Mirko Filipović (esdepeovac) i Tanja Torbarina (kao pučka tribunka) pozvali građane da “štede hrvatski” i da štednju, koja je trenutačno oko 20 milijardi eura prebace u Poštansku banku?
U Americi sam više mjeseci promatrao urušavanje tržišta nekretnina, bankarskog i financijskog sustava. Hrvatski su građani i država strane banke primili kao dobri domaćini. Omogućili su im da već deset godina u jednoj siromašnoj, ratom ranjenoj zemlji, ostvaruju profitne stope koje su često bile dva-tri puta veće od onih banaka-majki. Nadam se, stoga, i apeliram: bankari bi na nekom tajnom samitu trebali odlučiti i JAVNO objelodaniti da porast kamatnih stopa nije “odgođen”, nego – otkazan!
Zbog vlastita i općeg dobra.
