Je li nam sudbina, sve i bez čavala, uistinu već zakucana u plankama? U
onima što smo ih za socijalizma izvozili, čak i u trupcima, pa potom
uvozili prerađene u namještaj, veoma skup, dizajnerski, ili veoma
jeftin, opet dizajnerski, ili samo jeftin.
Dotle su naši drvoprerađivači propadali jedan za drugim. Onda smo ih
izvozili istrgnute iz starih kuća, koje nama više nisu trebale, a
strancima, začudo, jesu. Nama su bile trulež i smeće, a ne baština.
Uz druge je primjere zanimljiv jedan svježi. Moji bizniskolege
izvješćuju kako Todorić ulazi u posao s biogorivom iz uljane repice,
pogotovo odredi li država tome gorivu beneficije i omogući profit.
Negdje sam čitala i slušala kako pionirski proizvođači biodizela u nas
- strana ulaganja! - uvoze sirovinu jer repice za to još nemamo
dovoljno. Kao ni drugih uljarica, uostalom, o čemu bolje znaju
Todorićevi uljari.
Baš je Vrt u prošlome broju, nekom svevišnjom podudarnošću, izvijestio
kako su ambiciozni voditelji iz Sisačko-moslavačke županije put pod
noge da vide kako to Austrijanci mogu proizvoditi biodizel, a mi ne
možemo pa, čuvši kako bi Graz rado za svoje biodizelske pogone kupovao
biosirovine iz Hrvatske, odmah organizirali i dogovor sa svojim
proizvođačima kukuruza.
Kako su samo nekoliko stranica dalje u Vrtu, ne politikantski, nego iz
znanstvenoga istraživanja, katastrofični podaci o stanju na selu, koje
umire i čijim je stanovnicima nezaposlenost i uopće nemogućnost
zapošljavanja prerasla i u opći i u osobni problem, ali svakako
sudbinski, pomišljam na to kako bi se mogla žutiti naša polja.
Pa na nekad pikovskoj zemlji koja je uglavnom državna, ako je već nisu
pohusili novi kapitalisti, mogle bi rasti bilo sirovine za ulje bilo za
biodizel, koje bi u svakom slučaju značile život za mnogo malih
proizvođača, a bogme i za njive i za zemlju.
Za državu - ne samo njezin financijski dio - ne znam, samo se pitam do
kojeg joj je i čijeg biodizela više stalo.
VRT ZEMALJSKI
Biodizel
Otvori KEKS Pay
