Vlasnici kapitala i biznisa kod radnika će stimulirati potrebu da
kupuju njihovu skupu robu: stanove, kuće i tehnologiju obvezujući ih
pri tome da ulaze u skupe hipotekarne kredite do razine neizdrživosti.
I na kraju će ti neplaćeni dugovi izazvati bankrote banaka, koje će
morati biti nacionalizirane, a država će onda krenuti putem koji vodi u
komunizam.” Citat je to iz Marxova Kapitala, koji je napisan 1867.,
koji ovih dana kruži internetom pod egidom “Zvuči li vam poznato?”.
Zvuči, zvuči i to ne samo onima koji se iscrpljuju u forumskim bitkama
za i protiv Marxa. Marx je – za razliku od različitih proroka koji su
se izblamirali prošle godine svojim nemuštim predviđanjima o barelu
nafte za više od 200 dolara, sigurnoj pobjedi Hillary Clinton nad
Obamom ili brzom oporavku burzi – napisao svoje, umro i ostavio
budućnosti da ga potvrdi ili demantira. Iako drugi dio njegova
proročanstva ostaje i dalje posve neizvjestan, za mnoge je, čini se,
zastrašujući. Nakon što je bauk komunizma, kako se činilo, bio zauvijek
pokopan, iz mrtvih ga dižu upravo oni koji tvrde da su uvijek tvrdili
da je sve kod njega bilo pogrešno.
Tko zna je li Vladimir Šeks dobio gornji citat, ali reagirao je
prestrašeno kao da jest. Za razliku od Zorana Milanovića, predsjednika
SDP-a, koji nije čitao Marxa jer mu je bio kompliciran, Šeks, kao
politički lisac s puno utakmica u nogama, puše i na hladno. Njegov
strah od ponovnog dolaska ljevice na vlast govori da je jasno iščitao
korijene svjetske krize, da je prepoznao bit prosvjeda mladih u Grčkoj,
da oprezno prati zbivanja u Rusiji i da mu je jasno da bi se izvarani,
egzistencijalno ugroženi i razočarani desnicom, koji više ne vjeruju da
se premijer Sanader može među njih, kao svojedobno među “škverane”,
spustiti helikopterom i obećati bolju budućnost, mogli okrenuti
ulijevo. Pitanje je, međutim, što bi vidjeli da se okrenu na tu stranu.
Gotovo ništa. SDP se, svjesno ili ne, udaljio od radnika, koketirao s
desnicom i izgubio svaki utjecaj na one koji bi se sutra mogli naći na
čelu onih snaga koje budu tražile promjene. Naravno da, uvjetno rečeno,
ljevica, koja je vladala Hrvatskom do 2000. do kraja 2003. godine, nije
ni na koji način unazadila Hrvatsku pa Šeks pretjeruje pokušavajući
zazvati strah od povratka ljevice.
Ona nije bila uspješna, ali ne zato što je bila lijeva, nego zato što
nije imala dovoljno hrabrih i sposobnih ljudi. Najveći je grijeh
tadašnjeg SDP-a što je, sputan utezima koje su nametale ostale stranke
koje su s njim bile u koaliciji, propustio priliku da Hrvatsku učini
“ljevijom” u smislu jačanja pravednije i socijalnije države i
političkog rada za opće dobro. Kalkulirajući i strahujući od desnice,
zasijao je početak nepovjerenja građana u politiku, koje ovih dana
doseže svoju kulminaciju, i uklopio se u sivi prosjek europske
socijaldemokracije, koja se davno prije SDP-a predala pred razornom
snagom nemilosrdne tržišne ekonomije.
Povratak tog povjerenja bio bi dug i da su okolnosti povoljnije jer
biti alternativa u vremenu kolektivne depresije puno je teže nego u
povoljnijim razdobljima. I umjesto da SDP plaši narod nastavkom HDZ-ove
vlasti i politike, pušta da se događa obratno. Iako Chomsky tvrdi da,
na žalost, nema alternative sustavu proizašlom iz merkantilizma,
totalitarizma što ga “stvaraju poduzeća oslanjajući se na državu uz
pomoć različitih mantri kao što su globalizacija i slobodna razmjena”,
dubina ove krize koja hara svijetom mogla bi ga i potvrditi i
demantirati. Alternativa se širom svijeta traži i dobiva različita
imena. U Hrvatskoj bi SDP trebao imati jasan cilj: napokon postati, a
ne samo tvrditi da su alternativa. I ne odreći se pri tome pridjeva
lijevo. Budu li i dalje spavali, postat će to netko drugi. I iznenaditi
i Šeksa i njih.
MAGAREĆA KLUPA
Bauk zvan – alternativa
