Europski povjerenik za područnu politiku Johannes Hahn nije mogao izabrati gori dan za predstavljanje Strategije Europske unije za Podunavlje: četvrtak, kada je utekao Sanader pa ni za što drugo u glasilima nije bilo prostora. A mogao se staviti i atraktivan naslov: “100 milijarda eura za Dunav – prilika za Hrvatsku”.
Težnja je da se EU razvije u “Europu regija”: isprepletenu mrežu područja koja prekogranično surađuju sukladno svojim posebnostima i zajedničkim interesima. Takva bi isprepletenost Europu čvršće povezala i gospodarski i politički. No, do sada se područna suradnja uglavnom odvijala na mikro i na srednjoj razini; tek je lani uspostavljena prva makroregija, baltička.
Dunavska strategija uspostavlja drugu europsku makroregiju. Ona ne obuhvaća samo osam zemalja članica EU: Njemačku, Austriju, Češku, Slovačku, Sloveniju, Mađarsku, Bugarsku i Rumunjsku, nego i kandidatske Hrvatsku i Crnu Goru (odobri li potonjoj danas Vijeće EU kandidatski položaj), dvije iz Postupka stabilizacije i pridruživanja: Srbiju i BiH, te susjedske Moldaviju i Ukrajinu. Ukupno 14 zemalja kroz koje protječu Dunav ili njegove pritoke, sa 200 milijuna stanovnika. Surađivat će na projektima kojima je cilj podići životni standard te poboljšati kakvoću vode i okoliša uopće. Naime, iako 2800 km dugim dunavskim plovnim putem godišnje prolazi tek 50, a 800 km dugim rajnskim 330 milijuna tona tereta, Dunav je znatno zagađeniji od Rajne. Zemlje koje će u Dunavskoj strategiji sudjelovati već su predložile 800 projekata, popisani su i zadaci koje treba ostvariti unutar određenih rokova, a za svaki će se zadatak tijekom mađarskoga predsjedanja EU odrediti jedna do dvije zemlje nositeljice koje će usklađivati rad ostalih zemalja. Za to će se iz Europskoga fonda za područni razvoj, Kohezijskoga fonda i Europskoga društvenoga fonda samo do 2013. godine prenamijeniti čak 100 milijarda eura, čiju će uporabu nadzirati i o njoj izvješćivati Europska komisija.
Evo nekoliko primjera što se namjerava postići do 2020. godine: uklanjanjem “uskih grla” učiniti Dunav plovnim najmanje 300 dana u godini, razviti luke i za najmanje petinu povećati prijevoz tereta; dovršiti europsku brzu željezničku mrežu kroz Podunavlje; vratiti kečigu u Dunav, smanjiti poljoprivredno zagađenje, a crnomorski ekosustav obnoviti na razinu iz 1960.; smanjiti opasnost od poplava, a razviti korištenje obnovljive energije, kako hidro tako i geotermalne; uvesti okolišu prijateljske proizvodne postupke u male i srednje tvrtke; očistiti Podunavlje od mina…
Hrvatska u stvaranju Dunavske strategije sudjeluje još od njezina začetka, od prve Dunavske konferencije koju je u svojemu stalnome predstavništvu u Bruxellesu u listopadu 2006. priredila njemačka savezna zemlja Baden-Württemberg. No, kada o Dunavskoj strategiji potražite podatke na Googleu, prvih šest stranica zauzimaju poveznice iz Srbije; tek se na sedmoj stidljivo pojavljuju dvije iz Hrvatske, pa onda opet dugo ništa. Na Vladinim stranicama tri su uz nju povezane vijesti, a na stranicama ministarstava ili tijela državne uprave niti toliko; od projekata nigdje ništa! Nema kanala Sava – Dunav, nema vukovarske luke, a ni naše brodograditelje Vlada nije nastojala uputiti da projektiraju posebne riječne brodove sa smanjenim gazom, koji će postati traženi kako bi se plovnost Dunava povećala i bez zadiranja u okoliš…
Možda ćemo se Sanaderovim uhićenjem riješiti korupcije, ali treba se riješiti i diletanata koje je on razmjestio na ključne položaje da ga ne ometaju u poslu. Kada bismo ih zamijenili sposobnima – koji bi, za razliku od, na primjer, Kalmete, znali što im se događa u sektoru – mogli bismo se i mi, poput ostatka Europe, početi izvlačiti iz krize.
Treba preformulirati pitanje u: Zanima li Dunav hrvatske političke elite? Ne dok god imaju što ukrasti ili tržiti zapadnije!