Moj je deda 1919. počeo raditi i on je bio prvi Rudolf pa si je zamislio da će njegov sin nastaviti priču sa stolarijom te mu dao isto ime. Onda smo tako i nastavili pa je ovo sad već četvrta generacija stolara Rudolfa – govori nam Rudolf Banek, sada već bivši vlasnik obrta koji više od stoljeća u nazivu nosi obiteljsko prezime, a njegovi nasljednici baštine i ime. U mirovini je nekoliko godina, ali smo ga “s punim rukama posla” zatekli u radionici, koja se od prvog dana nalazi u sklopu obiteljske kuće na adresi Grabeščak 8 u Gračanima. Obrt je vodio od 1986. do 2015., kada ga je, sa samo 24 godine, preuzeo njegov sin, Rudolf IV.
– Kod nas vrijedi malo drukčiji sustav nasljeđivanja posla. Običaj je da svaka generacija preuzme dok je još mlada, ima energije i puno ideja. Ja sam ionako zbog srca bio zreo za mirovinu – kaže. Njihova je stolarija, rado se pohvale, preživjela četiri države i tri rata, a prvi službeni dokument o postojanju ovog obrta datira iz 1921.
– Još čuvam rješenje u kojemu piše kako se “Banek Rudolfu izdaje dozvola za tjeranje obrta”, kako se to nekada i nazivalo. Imam i ugovor iz 1912. koji je za mog djeda potpisao njegov otac, da bude naučnik na praksi, a u njemu veoma precizno pišu odgovornosti, odnosno tko ga hrani, gdje spava... Nekada je sve bilo drukčije – govori Rudolf III. dok iz fascikla vadi pažljivo pohranjene dokumente s ponekom poderotinom prema kojoj se vidi kako ih načima zub vremena.
U današnje vrijeme moderne tehnologije i kombi vozila s velikim prtljažnicima, kažu, nabava materijala je jednostavna, no nekoć su za to bile potrebne ozbiljne akcije. – Nabava je trajala cijeli dan. Moj otac i njegov kolega spustili bi se iz Gračana do centra grada kolima koja su imala dva velika kotača i duge šipke za vuču. U trgovini u Jurišićevoj natovarili bi goleme panel-ploče koje su ostatak dana vukli uzbrdo do Gračana – prisjeća se Rudolf III.
Ponad vrata radionice u dvorištu i danas stoji natpis “Stolarija”, što ga je prije više od stoljeća ondje ispisao njegov djed, a Baneki ga svakih nekoliko godina osvježavaju istom bojom. Opojni mirisi drvenarije namamili su nas i u razgledavanje radionice koju su s godinama nadograđivali, a u velikoj prednjoj prostoriji nad starinskim drvodjelskim stolovima nanizane su brojne pile, bušilice, čekići, odvijači..., ali i stare fotografije i kalendari, no iza stražnjih vrata vire moderna vremena, i to u obliku strojeva.
– Trendovi se mijenjaju, a mi kao majstori stolari nemamo druge nego ići ukorak s njima. To nam je često i najveći izazov jer zahtijeva stalno učenje pa u današnje vrijeme, poštujući želje klijenata, najmanje se i bavimo klasičnom stolarijom, a više smo električari, lakireri... Neke smo strojeve kupili sami vlastitim sredstvima, neke uz pomoć poticaja jer, srećom, država dosta pomaže tradicijskim obrtima – napominje Rudolf IV. No neke je, dodaje, i naslijedio od prijašnjih generacija pa tako još čuva starinski višenamjenski stroj koji je 1935. kupio njegov djed, ali više nije u funkciji.
– Taj stroj obavlja šest operacija. Ima i ravnalicu, debljalicu, glodalo, bušilicu, kružnu i tračnu pilu, a pogoni se remenicama. U pravilu može zamijeniti nekoliko naših modernih strojeva, no problem je što se mora raditi operacija po operacija, ne možete raditi dvije stvari odjednom – objašnjava. Otkako mu je otac u mirovini, zbog posla, šali se, ispašta cijela njegova obitelj. No nastavlja ozbiljno, bez podrške obitelji ne bi bilo ni uspjeha.
– Nisam nikada ni razmišljao o tome želim li se baviti ovim poslom. Jednostavno se dogodilo, nekako prirodno, a nisam požalio – ističe 34-godišnji obrtnik koji je majstorski ispit položio 2011. Samo u radionici dnevno provede do osam sati, a nakon toga na red dolaze i ostali izazovi s kojima se susreće kao vlasnik obrta. Među njima su izlasci na teren, izmjere, slaganje ponuda i ostala papirologija, što se na kraju svede na otprilike 12 sati dnevno. Najdraže mu je, ističe, kada cijeli dan može provesti u radionici, no te su situacije rijetke.
Što se tiče cijena, kaže, određuju ih, među ostalim, vrsta materijala, okova, tehnike, a za cijeli postupak izrade jednog klasičnog ormara, što uključuje izmjere, dostavu i montažu, potrebno mu je oko pet dana. – Danas se najviše traže komadi namještaja poput klasičnih i ugradbenih ormara, komode i kuhinje, no nekada su se od drva radile i cijele spavaće sobe, za što je majstorima, među kojima je bio i moj djed, trebalo i do tri mjeseca – govori.
Dok je bio mlađi, dodaje, puno je više vremena provodio razmišljajući kako će nešto napraviti, no sad mu je zanat “u rukama” i sve ide samo od sebe. Individualni pristup, posvećenost poslu, prilagodba terminima i prostoru, izbor materijala, samo su neke od prednosti kojima privlače klijente da upravo njih odaberu za izradu namještaja umjesto da ga kupe u nekom od trgovačkih lanaca. – Danas ne trebaš biti Michelangelo. Ljudi cijene rad naših ruku, kao i to da se ispoštuju rokovi, mjere i cijena koju smo odredili kod planiranja – napominje Rudolf IV., kojemu u poslu, uz dvojicu stalnih radnika, pomažu i praktikanti. No iz godine u godinu, kaže, sve ih je manje.
– Karla nam jako puno pomaže i uzeli smo je na praksu jer nitko drugi nije htio, i to zato što je žena. Problem je u tome što se one često po snazi ne mogu mjeriti s muškarcima, a činjenica je da vam svaki par ruku dobro dođe jer u ovoj struci dosta nedostaje majstora. Za nju smo nekako sigurni da će ostati u ovom poslu, što je danas rijetkost. Djeca se školuju, ali samo da bi nešto završili, jako malo ih se kasnije bavi stolarijom. Sve naše praktikante plaćamo po satu i više od minimalca, u čemu nam pomaže i Ministarstvo obrazovanja, koje nam dio novca refundira – ističe Rudolf IV.
