Učiteljica razredne nastave Marijana Demetrović iz Osnovne škole "Vladimir Nazor" u Klakaru svojim učenicima ne prenosi samo znanje iz školskih udžbenika. Svakodnevno ih uči jednoj od najvažnijih životnih lekcija – suosjećanju prema slabijima i brizi za živa bića koja trebaju pomoć. Sve je počelo sasvim slučajno, kada su se oko škole počela pojavljivati dva psa lutalice. Marijana ih je počela hraniti, a oni su je svakoga dana čekali kod autobusne stanice. Danas, nekoliko godina poslije, iza nje i njezinih učenika stoji cijela mala priča o spašenim životima – pet udomljenih pasa i petnaestak mačaka koje su pronašle svoj novi dom. Nakon toga pojavljivali su se i drugi psi. Jedan njemački ovčar također je dobio novi dom, a posebnu priču ima Žućo, pas koji i danas svako jutro čeka svoju učiteljicu.
– On se naviknuo hodati okolo i ne voli biti zatvoren. Zato i dalje svako jutro točno u pola osam čeka na stanici jer zna da dolazim i da imam hranu za njega – govori Marijana.
No pomoć koju pruža životinjama ne odnosi se samo na one koje dođu pred školu. Gdje god primijeti napuštenu životinju, pokušava joj pomoći. Katkada su to mačići pronađeni na ulici, katkada bolesne i izgladnjele životinje koje bez njezine pomoći možda ne bi preživjele.
– Jednostavno, ne mogu proći kraj napuštenoga gladnog mačeta koje mjauče da nešto ne učinim. Prošle godine pronašla sam mačića koji je bio divlji, hranila sam ga i poslije ga je udomila prijateljica. Jednom sam otišla u restoran na pizzu i pronašla malo napušteno mače, pokupila sam ga i donijela kući. Na tržnicu sam otišla po ribu, a vratila se s mačkom – kroz osmijeh priča Marijana.
Posebno joj je u srcu ostao crni mačak kojeg je pronašla teško ozlijeđenog. Pretpostavlja da ga je udario automobil. Nije mogao normalno hodati, ali Marijana ga nije mogla ostaviti.
– Trenutačno je kod mene u stanu. Primao je terapiju, odvela sam ga na kastraciju i počeo je hodati. Mogu reći da smo njega baš spasili od sigurne smrti. Neću ga ni pokušavati udomiti. Svjesna sam da nitko ne želi odraslu mačku koja je uz to i poluinvalidna. Ostat će kod mene – kaže.
Životinje koje se pojave oko škole katkada dođu same, a katkad se teško može objasniti kako su upravo tamo završile.
– Kod stanice ostavljam posudice s vodom i hranom pa ih možda privuče miris – objašnjava. U trenucima kada životinje trebaju liječničku pomoć, Marijani i učenicima pomaže Hrvoje Mužević kojeg svi zovu veterinarom iako je veterinarski tehničar. Oni ga nazovu kada pronađu bolesnog ili ozlijeđenog psa ili mačku.
– To što oni rade jako je lijepo. Jednom sam napisao da mi je žao što nemam dijete u Klakaru da bude kod takve učiteljice. Osim što ih uči školskom gradivu, Marijana u njih usađuje empatiju prema ljudskom i životinjskom rodu i nadu u bolje sutra za sve nas – kaže Mužević.
Jedna od najemotivnijih situacija za Marijanu bila je upravo sa Žućom. Pas je jednog dana prestao jesti iako je i dalje dolazio do nje po maženje.
– Tri je dana sjedio kraj škole, ali ništa nije htio jesti. Nisam ga mogla staviti u auto jer je velik, mislila sam da će uginuti. Onda smo pozvali Hrvoja. Pregledao ga je i vidio da ima krpelje. Nakon injekcije koju je dobio pas je doslovno oživio. Danas je zdrav i oporavio se – kaže.
Iako mnogi za njezinu brigu imaju samo riječi hvale, Marijana ne smatra da radi nešto posebno. Kaže kako bi pomoć nemoćnima trebala biti nešto prirodno.
– Mislim da bi u prirodi čovjeka trebala biti želja da se pomogne bilo kojem nemoćnom biću. Ne mogu spašavati cijeli svijet, ali mogu pomoći onome tko je ispred mene. I to je ono što radim – zaključuje učiteljica koja je svoje učenike naučila možda najvažniju životnu lekciju.
Otvori KEKS Pay
