Trumpova pobjeda dolazi u teškim vremenima. Svjetska trgovina spuzala je na 3%, koliko raste i IT sektor, nekad uzdanica američkog i svjetskog gospodarstva. Svijet se do sada “šlepao“ na rastu informatičke priče, a i toj priči došao je kraj. Jednostavnim rječnikom – ne možemo stalno kupovati nove i nepotrebne Windowse, Office...
Prividno, nije vrijeme za paniku jer je inflacija u većini razvijenih zemalja rekordno niska, a kamate na nuli, ali to upozorava i na slabu potražnju za robom. Kako roba znači i radna mjesta, za velike ekonomije poput SAD-a to je poput srčanog udara – oporavak je težak, možda i nemoguć. Svjetski investitori povlače se iz nerazvijenih zemalja put Amerike i Europe. Tom “blagostanju“ unatoč, Britanija izlazi iz EU, a Europljani ne žele Transatlantic Trade and Investment Partnership (TTIP), dok američki birači kažnjavaju Obaminu administraciju za globalističke grijehe “libtarda“ (izraz za libertarijanske demokrate koji su u uporabu uveli rednekovci, ali leftyjevci – ljevičari okupljeni oko Occupy Wall Street pokreta).
“Libtardi“ su, naime, smislili pojam “kvantitativno popuštanje“ tj. otkupljivanje “loših plasmana“ banaka i tvrtki, kroz plasman jeftinog kapitala. I Europa sad radi slično, a rezultat je dakako jedno veliko ništa. Taj eksperiment bio je i ostao bacanje novca uzetog poreznim obveznicama u rupu bez dna zvanu svjetsko gospodarstvo i bildanje državnog deficita. Bush je ostavio prihvatljivih -80-ak %, a Obama -275% BDP-a. Usporedbe radi, hrvatski javni dug je oko -85% BDP-a.
Davne 1929., baš uoči “crnog četvrtka“, državni dug u SAD-u bio je -300% BDP-a.
Nužne promjene
Riječju, “libtardi“ u SAD-u i njima srodni igrači na čelu EU dopustili su financijskom sektoru “zaigrati se“ novcem štedljivih penzića i poreznih obveznika, što je u svjetskom gospodarstvu rezultiralo prenapuhanim „balonom“ različitih burzovnih “papirića“ koji nemaju nikakvo pokriće u stvarnim sirovinama i proizvodima, uslugama, niti u njihovu trgovanju kroz uvoz/izvoz. Prisjetimo se, svaka valuta, time i dolar, euro, funta, itd., samo su papirnati ili elektronični oblik povjerenja kako će za njih nešto biti utrženo.
Kad odbijemo iz svjetske trgovine BRIC zemlje (Brazil, Indija, Rusija i Kina) koje polako ali sigurno zbog Obama/Clinton politike grade zasebno svjetsko gospodarstvo i privlače k sebi samodostatna gospodarstva poput Turska, Irana itd., čovjek se zapita kako će sve to završiti. Tako gledano, “nepokrivenost“ je 3,3 puta veća od ukupnog BDP-a SAD-a, Japana, Britanije i EU zajedno! Kada bi nastavilo ovim smjerom, svjetsko, time i američko gospodarstvo, trebalo bi 120 godina za krpanje rupa. Promjene su očito nužne.
Sljedeći stanar u državi Maryland, gradu Washingtonu, na adresi ul. Pensilvanija k. br. 1600, imat će na raspolaganju ugodnih 5061 četvorni metar ostatka stambenog prostora. Neželjeni “kostur u ormaru“, naslijeđen od prethodnog stanara, latentna je stagflacija s izgledima za novu Veliku depresiju. Koje su opcije?
Prva je nekontrolirano urušavanje burza, što se i dogodilo nakon “crnog četvrtka“ 1929. Vodi u teško izlječivu stagflaciju. Terapija javnim radovima pomaže, ali ne izlječuje!
Druga opcija je svjetski rat koji smanjuje nezaposlenost i ukupnu populaciju stanovništva te pokreće namjensku proizvodnju.
Treća mogućnost još nije isprobana do kraja, a kombinacija je prvih dviju opcija. Sastoji se od kontroliranog stečaja pojedinih derivata kapitala i ograničenih ratova.
Jeftinije opcije
Već u prvom govoru Trump, koji dolazi iz redova poduzetnika i poreznih obveznika, dao je naslutiti preventivnu terapiju javnim radovima na obnavljanju prometne infrastrukture. Vjerojatno će početi neka vrsta obnove vladinih zgrada i građevina, javnih škola i društvenih centara, državnim subvencijama. Kada bi samo malo omekšao prema Nikaragvi, SAD bi mogao paralelno s Panamskim, preko jezera Nikaragva, sagraditi novi kanal i time izbaciti Kinu iz utakmice za taj tako važan pravac svjetske trgovine. Jeftinija opcija je naravno izazvati trajni kaos u Nikaragvi te nitko neće sagraditi ništa, ali izvoz demokracije tog tipa do sada se pokazao kao lutrija jer ishod može biti prokomunistička diktatura.
Prisjetimo se, vodnim putem transportni su troškovi pet puta niži nego željeznicom, dvadeset puta jeftiniji nego kamionima, a čak osamdeset puta nego zračnim putem.
Posred SAD-a ide vodni put Mississippija kanalima spojen do “Pojasa hrđe”, nekadašnjeg industrijskog središta države na jezerima Finger. Osim smanjenja transportnih troškova, republikancima treba “restart“ čeličana nužnih za brodogradnju, strojogradnju, građevinarstvo i autoindustriju. Jeftinih energenata za to ima kroz “fracking“, što pak znači da će uskoro “otpiliti“ (demokratske) bajke o ekologiji. Čeličanama trebaju i legirni elementi (nikal, krom, volfram, vanadij...) uglavnom iz Rusije, Brazila i Južnoafričke Republike. Zaposlenost raste i potrošnjom za vojni sektor, a Trump je već rekao da NATO neće štititi one koji na vojsku troše manje od dva posto.
Novi predsjednik SAD-a nužno će morati uspostaviti odnose s tim državama i bitno omekšati pozicije SAD-a prema najvećim svjetskim posjednicima resursa. Odnos prema konkurentskim potrošačima resursa, poput Indije i Kine, kao i prema suputnicima u košari vodećih valuta (dolar vs. funta, euro, jen) nameće se sam po sebi.
Dolar je prošle godine bio 13% manje zastupljen u svjetskoj trgovini, što znači da su mu svojim volumenom smetale valute drugih “saveznika“, ponajviše eurozone. Britanija je “američka pudlica“ koja uvijek zna kada treba poskočiti – Brexit dakle nije bio slučajan. Kisela lica Angele Merkel i Françoisa Hollandea nakon Trumpove pobjede govore sama za sebe. Integracija imigranata podrazumijevala je barem deset godina “kvantitativno popuštanje“, čitaj novca, bez kojega oni postaju tempirana socijalna bomba! Europa je pod utjecajem “libtarda“ sama sebi trajno oštetila trgovinske veze na tradicionalnim tržištima Rusije i ZND-a.
Trumpove najave iz kampanje kako će “ispregovarati“ nove trgovinske i političke odnose, dakle, itekako imaju osnove.
“Ponesi veliku batinu”
Realno je predvidjeti vojne aktivnosti na azijskoj strani pacifičkog prstena kako bi se Kinu “otpililo“ od nafte iz tih mora. Uz tehnološku i političko-vojnu pomoć vjernog Japana, to je moguće. Zasigurno, povećani fracking u Americi pomoći će rušenjem cijene energenata kako bi se otežala skupa podmorska istraživanja i eksploatacija. Istovremeno, mekim trgovinsko-političkim pristupom naći će se zajednički interesi s Rusijom, vjerojatno i s Brazilom. Meksiko i Indiju čeka monetarna destabilizacija baš kao i Europu, samo će mehanizmi biti različiti.
Dolar će ostati svjetska valuta u naftnom biznisu, a Bliski istok pak latentno nesiguran.
Turska je konzument svjetskih sirovina i emitivno tržište industrijskih dobara, dakle latentna smetnja, manje nego Katar, Saudijska Arabija – hiperproizvođači jeftinih energenata, te će i politika biti s tim u skladu.
Prisjetimo se riječi 26. predsjednika SAD-a, republikanca Theodorea Roosevelta, koji je početkom 20. stoljeća rekao: “Pričaj (pregovaraj) mekano, ali (iza leđa) ponesi veliku batinu.”
Balkanska arena bit će defokusirana i prepuštena sama sebi, možda reaktivirana radi destabilizacije Europske unije.
Što se tiče Europe i nas Hrvata, dok gledamo neprodane gomile mandarina kako trunu, a imigranti se gomilaju po europskim ulicama uz nezaposlenost koja raste – tko nam je kriv.
Nikakvu političku i vojnu podršku Hrvati neće dobivati dok ne počnu trošiti više od dva posto BDP-a za oružje. Budućnost nije teško predvidjeti, ali po običaju – “devil is in the details“, tj. vrag je u detaljima.
>> Ako Trump pokrene trgovinski rat, evo kako će Kina odgovoriti
>> Trump oblikuje Bijelu kuću, bira članove establišmneta i "jastrebove"
Vještina da nešto što je apsolutno njihova krivica pripišu suprotnoj strani i sami sebe još uvjere da su potpuno nedužni i da je isključivo kriv onaj drugi jedna je od najvećih vještina (kvazi)ljevičara i (kvazi) liberala. U svakoj demokratskoj državi nakon izbora strasti se smiruju - oni koji su pobjedili su zadovoljni, oni koji nisu pobijedili nisu zadovoljni, ali normalno prihvaćaju rezultat izbora i nastavljaju dalje. Samo (kvazi)ljevičari i (kvazi) liberali ne ponašaju se tako, samo oni nisu u stanju prihvatiti poraz, samo oni u silnoj nevjerici pokušavaju na sve načine (pa i protuzakonite, ako je potrebno) preokrenuti rezultat i nakon već završenih izbora, samo za njih kampanja ne završava izborima nego nastavljaju sipati otrov na suprotnu stranu - inače svoje sugrađane - samo oni rade nerede i stvaraju probleme... i unatoč tome imaju obraza tvrditi da je za sve to kriva DRUGA strana! Nevjerojatno, ali to su ti ljudi... Licemjeri i nule... a istovremeno uvjereni da su krema svijeta. Bilo bi za dobro se nasmijati da nije tako tužno.