Ni pandemija nije mogla ništa ovdašnjoj žalosnoj tradiciji selektivnih sjećanja i obilježavanja svibanjskih obljetnica. U tome je i ove godine važnu ulogu imala Katolička Crkva, ona ista čijim se biskupima u Hrvatskoj prije 25 godina nekim čudom omaklo pismo javnosti u povodu 50. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata.
Objavljivanje tog dokumenta, uz sve sporne točke u njemu, predstavljalo je u svibnju 1995. važan mirotvorni iskorak Crkve prema prevladavanju selektivnih pamćenja i oplakivanja. Nažalost, novi primjer te selektivnosti bio je ovih dana upravo način na koji su za tim pismom posegnula dvojica katoličkih velikodostojnika u Hrvata.
Predsjednik HBK nadbiskup Želimir Puljić ovako je objasnio namjeru i svrhu “bleiburške” zadušnice u sarajevskoj katedrali: “Crkva s pravom oplakuje žrtve rata i poraća i moli za pokoj njihovih duša. U svojim molitvama uključuje sve žrtve rata i poraća, bilo kojega naroda i kraja. Jasno, u prvom redu moli, u ovom slučaju, za žrtve hrvatskoga naroda. U tom kontekstu molitve ona ne isključuje čak ni one koji su ih pobili, preporučuje ih Božjem milosrđu, a konačni sud o stradanjima i krivnjama prepušta Bogu koji je puna istina, savršena pravda i beskrajna ljubav, kako su napisali biskupi prije 25 godina...”.
Sarajevski nadbiskup i kardinal Vinko Puljić je, pak, u svojoj propovijedi prošle subote iz pisma citirao sljedeće rečenice: “Mi ćemo stoga u ovoj obljetnici, ponizno pred Bogom i iskreno pred ljudima, odati kršćansku počast svim žrtvama, u prvom redu žrtvama Drugoga svjetskog rata, ali i žrtvama današnjim, kao i onima koje su prethodile Drugom svjetskom ratu na našim prostorima te ispunile krvlju i suzama gotovo čitavo naše 20. stoljeće. Molit ćemo vječni mir svim nastradalima. Pravo na život i dostojanstvo svake osobe pod Božjom je zaštitom. Stoga svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorene na sliku i priliku Božju. Pojedinačne i osobito masovne likvidacije bez ikakva suda i dokaza krivnje uvijek su i posvuda teški zločini pred Bogom i pred ljudima”. Citat završen. Šteta.
Jer kardinalova propovijed imala bi drukčiji ton da je citirao još barem tri sljedeće rečenice: “Stoga ćemo se kod svetoga oltara spomenuti žrtava hrvatskog naroda i Katoličke Crkve. Spomenut ćemo se žrtava srpske nacionalnosti i Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj. Spomenut ćemo se žrtava Židova, Roma i svih kod nas ubijenih u Drugome svjetskom ratu samo zato što su druge nacije, druge konfesionalne pripadnosti ili drugoga političkog uvjerenja.” Ali, to onda ne bi bio ton kakav je kardinal želio dok je poimence nabrajao postaje Križnog puta od Bleiburga do Mostara uvrstivši na popis mjesta poslijeratnih hrvatskih stradanja i Jasenovac i Glinu.
Oba su nadbiskupa propustila iz dotičnog pisma citirati upravo rečenice s najvećim potencijalom da budu primjer i putokaz kako da se jednom zasvagda prekine taj zloćudni krug ritualnih samooplakivanja: “Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?” Zašto su te rečenice ovoj dvojici biskupa nezgodne? Zato što su u cijelom pismu najkršćanskije. Zato što bi u njihovu duhu sarajevska zadušnica bila savršena prigoda i obvezujuće mjesto da Crkva napokon, makar jednom rečenicom, izrekne žaljenje i kajanje zbog žarkog divljenja i hvalospjeva što ih je Anti Paveliću, kao hrvatskom spasitelju i svecu, tijekom čitavog trajanja NDH i usprkos svim njenim zločinima, upućivao vrhbosanski nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić. Zato što bi u svjetlu tih rečenica doista bilo samorazumljivo i jasno da Crkva, ondje gdje su njezini pripadnici gotovo isključivo Hrvati, moli u prvom redu za žrtve zločina počinjenih u ime svoga katoličkog naroda.
Kada bi katoličke zadušnice i molitve bile takve da pobuđuju sućut za sve žrtve, bio bi to najučinkovitiji pritisak na pobjednike i gubitnike svih ratova da iskreno preispitaju i pokajnički priznaju u prvom redu vlastitu krivnju. No kao što jedan zločin ne opravdava i ne iskupljuje drugi, tako i jedno selektivno pamćenje i komemoriranje ne opravdava drugo. Zato je dobro što su ovog svibnja snažno, argumentirano i razložno o takvim ostrašćenim selektivnim sjećanjima i pogledima na povijest progovorili i usprotivili im se istaknuti pojedinci i iz Crkve, i iz sekularnog društva i kulture.
Franjevački teolozi Drago Bojić i Ivan Šarčević zajednički su na portalu Prometej.ba objavili važan opsežan tekst pod naslovom “Tuđe fašizme nećemo, svoje ne damo!” dok je Ivan Lovrenović svoje protestno napuštanje P.E.N. Centra BiH jezgrovito objasnio ovako: “Po mome uvjerenju piščevo je da historiju ispituje i nastoji razumjeti u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine. U svim njezinim ‘stranama’.” Možda tako dočekamo i svibanj s komemoracijama i molitvama koje će na rat i poraće gledati iz perspektive tisuća satrtih ljudskih života i sudbina. Jedan primjer: Josif Gavrilović bio je pravoslavni Srbin iz Gline čiji je sin Nenad Gavrilović već prije rata postao katolički svećenik. Oca su u pokolju 1941. ubile ustaše, sina su pred kraj rata smaknuli partizani. Nevaljala je svaka komemoracija koja ne misli na obojicu.
ww︆︅w︆︅.︆︅ki︆︅︆︅s︆︅stok.co︆︅m