Socijaldemokrati ne sustaju – sve siromašniji Hrvati za njih su izazov, pa ih hoće učiniti još siromašnijima. Dok Slavko Linić navješćuje novo povećanje PDV-a, zatim porez za kupnju prve nekretnine te porez na nekretnine, Eurostat objavljuje rezultate istraživanja prema kojima smo po riziku siromaštva pri europskom vrhu. S milijun i pol stanovnika kojima prijeti siromaštvo četvrti smo u Europi, od nas su gori samo Bugari, Rumunji i Latvijci.
Osiromašivanje je stanovništva za Milanovića i Linića postalo politički program, što je posve suprotno tradicionalnim uvjerenjima o socijaldemokraciji. Kukuriku koalicija zapravo nema nikakav program i svjetonazor, ona nema izgrađenoga stava o radništvu, o gospodarstvu i ulaganjima, o bankama, o uvozu, izvozu, o velikim mogućnostima poljoprivrede ili iskorištavanju drugih prirodnih uvjeta i prednosti koje imamo, o politici Hrvatske narodne banke, baš ni o čemu bitnom za vođenje države. Politika je svedena na dva čovjeka, na Zorana Milanovića, koji je obuzet čuvanjem komunističkog naslijeđa SDP-a, i Slavka Linića, koji porezima i zaduživanjem zemlje čuva proračun.
Kako nema nove proizvodnje, a mnoga dosadašnja se gasi, Liniću nije ostalo ništa nego posezanje u džep građana i zaduživanje u inozemstvu koje je zbog katastrofalnoga rejtinga Hrvatske sve nepovoljnije. Pri tome i Milanović i Linić proizvode predstave za javnost koje skreću pozornost s glavnih nevolja stanovništva.
Lex Perković za Hrvatsku ne znači ništa, posrijedi je sudbina jednog ili nekoliko oronulih udbaša, ali zbog znatiželje javnosti za sve što je vezano za ustaše i partizane, za Udbu i njezine obračune s emigracijom, taj minorni sukob s EU i jednom od njezinih beznačajnih dužnosnika zabavljao je Hrvatsku mjesecima i još će je zabavljati, a Zorana Milanovića i njegovu samovolju držao je u središtu pozornosti, što je taštom premijeru i cilj i sredstvo za zastiranje bitnoga nebitnim.
Na identičan način Slavko je Linić radoznalost javnosti zadovoljavao stupom srama, to jest popisom poreznih dužnika, zatim fiskalizacijom, zatvaranjem lokala zbog deset kuna viška u blagajni i sličnim senzacijama, a to je proračunu donijelo novac toliko sitan da ga ne vrijedi ni spominjati. Ali javnost je zato stekla dojam da netko napokon uvodi red, da se usuđuje poimence navesti krivce za stanje u zemlji, dok je istodobno velikim tvrtkama, pogotovo onima koje vode ili su im vlasnici njegovi prijatelji, opraštao enormne dugove.
Ostavljajući tako dojam o silnoj brizi za proračun i o uspješnom punjenju državne blagajne, Linić i cijela vlada su uništavanjem industrije proračun neprestano siromašili a državu zaduživali. I stalno su tražili krivce za stanje u zemlji. Najčešće je to bila bivša vlast, ali su to i privatni poduzetnici: država im je olakšicama dala silne milijarde, povećanim PDV-om uzete od građana, a oni nisu uzvratili ni novim ulaganjima ni zapošljavanjem.
Nitko, dakle, ne valja, dobra je samo vlast, to jest Milanović i Linić. Što će se događati sa zemljom u kojoj je stanje sve gore a oni koji je vode sve su umišljeniji u ispravnost svoje politike? Vlast će dolaziti u sve veće sukobe i s oporbom i s javnošću i tražit će nevolje u kojima će iskazivati svoju samovolju, svoju želju za političkim a možda i nasilnim obračunima s protivnicima. Možda će se odlučiti i za stvaranje kaosa i destrukciju države ne bi li se pojavila kao njezin spasitelj. Što god Milanovićeva i Linićeva vlast ima manje smisla, jer nema nikakvih učinaka osim negativnih, pokazuje više njihove težnje da je zadrže.
Kad god bi se Titova vlast u komunističkoj Jugoslaviji osjetila ugroženom, izlaz je tražila i našla u neprijatelju. Jednom su to bili informbiroovci, drugi put Đilas, treći put Ranković, četvrti put hrvatski nacionalisti, peti put srbijanski liberali...
Kakav scenarij možemo očekivati od Milanovićeve vlasti, kojoj je ostala još polovica mandata, dovoljna za nalaženje izlaza ali i za nerazumne poteze u bezizlaznom stanju!?
